Novinar je prije svega intelektualac, on nije klaun u cirkusu

Dr. sc. Danijel Labaš u našu je školu došao povodom projekta Medijska gradionica i održao predavanje o abecedi medijske pismenosti. Nakon predavanja ljubazno je odgovorio na pitanja vezana za novinarstvo, medije i njihov utjecaj koja mu je postavila novinarka FRANzinea Marija Ferčec (3. g)

Koje su, po Vašem mišljenju, prednosti utjecaja masovnih medija na društvo?

Kad govorimo o masovnim medijima i želimo govoriti o pozitivnim stranama, njih je jako puno. Masovni mediji danas informiraju nas o stvarnosti koja nas okružuje, ali i o onoj stvarnosti do koje ne bismo mogli doći. Ističemo odgojno-obrazovnu ulogu medija jer nude i mnogo takvih sadržaja. Tražimo sve informacije koje trebamo putem raznih tražilica kao što smo nekad odlazili u knjižnicu radi tih istih podataka. Danas pretpostavljamo da je ta velika knjižnica virtualna iako to još uvijek nije sasvim istina. Mnogi znanstvenici govore kako nam mediji prenose i kulturu, dakle promijenio se način prenošenja kulturnih sadržaja. Ne idemo tako često u kino kako bismo gledali filmove, ali imamo različite mogućnosti naručivanja, preuzimanja i gledanja filmova kod kuće. Također možemo pogledati i neko kazališno djelo i tu smo promijenili način korištenja i usvajanja kulture. Isto tako, ako niste bili u Rimu, do Rima u nekoliko sekundi možete doći virtualno i to je genijalno. Također jedna od pozitivnih funkcija medija je zabava. Nekad smo se zabavljali na neke druge načine, danas se to promijenilo, pogotovo kod mladih, te se zabavljamo zahvaljujući mnogim različitim medijskim sadržajima.

Što mislite koje su loše strane masovnih medija?

O negativnim stranama malo je teže govoriti. One su vidljive po kratkoročnim ili nekim dugoročnim učincima. Danas se sve teže snalaziti među ogromnom količinom medija i doći do točnih informacija. Baš zato, u svim našim istraživanjima ljudi iskazuju veće povjerenje lokalnim medijima nego nacionalnim. Također, isto više vjeruju međunarodnim medijima nego nacionalnima. Radiju se uglavnom najviše vjeruje dok se na portalima ostavlja strahovito puno prostora i nudi se velika količina informacija koje je nemoguće u potpunosti pregledati. Međutim, sve smo više skloni vjerovati i neprovjerenim informacijama. Osim te velike zbrke i džungle, zasićenosti i pretjerane informiranosti, problem je i u samom sadržaju. Taj sadržaj ili je negativan ili je nasilan. Također trivijalizacija u političkom ili gospodarskom smislu je jedan od problema. Kada gledate dnevnik i gledate izvještaj iz Sabora, uglavnom ne čujete neku kvalitetnu raspravu, već je li se netko nadmetao nekim pošalicama, anegdotama ili slično. Mi bismo, kao oni koji ne sudjelujemo direktno u donošenju zakona već biramo nekoga za koga želimo da donosi zakone, htjeli čuti koje će zakone donijeti, prednosti i nedostatke tog odabira kako bismo mogli zaključiti o kvaliteti, tj. sposobnosti te osobe da donosi odluke, a najčešće vidimo samo prepucavanja koja su potpuno nebitna.

Pisali ste o medijskim istinama i lažima, o etičnosti medija. Koliko nam je danas u silnoj kakofoniji moguće razaznati glas istine i razuma?

Kad razmišljamo o novinarskoj etici kao dijelu velikog skupa medijske etike, onda moramo razmišljati o tome da je danas i novinarima sve teže. Uvjeti u medijima i novinarstvu stalno se mijenjaju. Pritisak i želja se bude prvi izuzetno je izražena, ali ja mislim nepotrebno izražena. Nije bitno biti prvi nego biti najbolji, precizan točan, objektivan, nepristran. Dakle, kao da novinarstvo danas, a i sami mediji žive u nekom jazu, rascjepu. Moraju se pokazati brzinom, a onda se to očituje nauštrb kvalitete.  Kad istražujete povjerenje u medije, mnogo će puta pratitelji reći da sve manje vjeruju medijima i traže alternativne izvore. Baš zbog te zasićenosti informacijama više ne možete prepoznati što je istina. Neki su naši stari novinari upravo na to upozoravali. Sve više imamo senzacionalističkih i trivijalnih sadržaja i to dovodi do redikulizacije naše publike. Mediji se izvlače time što kažu, dajemo vam to zato što vi to čitate, umjesto da u interakciji s publikom proizvode što bolje sadržaje. Osim toga, novinar je prije svega intelektualac, on nije klaun u cirkusu. U medijima ljudi očekuju od novinara da saznaju nešto bitno te bi novinar trebao podizati razinu svoje publike. Nepošteno je da se kaže, pa što, živimo u tržišnoj ekonomiji pa ko voli nek izvoli. To je izlika i trik kako bi rekli ako svi to rade mogu i ja. To novinarima ne može biti isprika.

Promišljajući ulogu medija u suvremenom svijetu, odgovornost vidite i na drugoj strani, tj. publici. Medijska pismenost odgovor je na medijske manipulacije i laži. Kakvu publiku priželjkujete?

Medijska pismenost nije ništa novo, uvijek je bila dio nastave. Ja sam uvjeren da je ovaj put odgoja medijske publike nemoguć bez medija samih, ali uvjeren sam da smo i na dobrom putu. Ako mi budemo podigli našim programima razinu svijesti o dobrim i manje dobrim sadržajima medija, naša će publika znati kritički birati. Želimo razmišljati u tom smjeru da kreiramo nove publike za novo vrijeme, a mediji će u toj interaktivnosti moći vidjeti što publika želi, što odbacuje i kako razmišlja. Vjerujem da u toj interakciji možemo pronaći neku ravnotežu između onoga što nam mediji nude i onoga što publika želi i očekuje. Ako izaberemo neke sadržaje poput reality showa, odgovornost je na mediju, ali i na publici koja to prati. Medijski djelatnici mogu reći, mi ponudimo dobar sadržaj, a vi ga ne pratite. Dobar sadržaj trebao bi se emitirati u udarnim terminima. Ako se radio sluša ujutro, onda bi se mogle tada dati neke obrazovne emisije na radiju. Navečer se gleda televizija nakon dnevnika pa zašto ne onda ponuditi neki dobar sadržaj, a to može biti i dobar film, samo treba znati odabrati sadržaj i ponuditi ga i na taj način mediji ne bi izgubili publiku jer publika voli medije koji ju poštuju.

Mislite li da medijski opismenjavati treba samo mlade ili i starije?  

Odlučili smo se za cjeloviti pristup jer i sami primjećujemo da ciljana skupina medijskog opismenjavanja ne trebaju biti samo djeca i mladi. Više od 95 posto roditelja željelo bi sudjelovati u još medijskih radionica jer vrlo često žive s puno medija i ne znaju odgovoriti na sva pitanja svoje djece i koristilo bi im da se i oni obrazuju. Napravili smo veliko istraživanje i istražili smo skupinu nastavnika, oni gotovo redovito kažu da tijekom svojeg obrazovanja nisu dobili dovoljno kolegija  posvećenih novim medijima. Otkrili smo u udžbenicima od 1. do 8. razreda, gdje je medijska kultura dio kurikula, da su sadržaji zastarjeli i da ih nema dovoljno te da nastavnici nemaju dovoljno materijala da bi predavali. Cijela populacija treba neku vrstu medijskog obrazovanja, pristup mora biti jednak svima, treba se poticati dijalog, zajedničko razmišljanje i da se podsjeti svakog korisnika da je ne samo korisnik već i proizvođač medija.

Zašto se mogućnosti tako lake i brze komunikacije kakvu jamče društvene mreže (a znamo da su svi svjetski državnici umreženi) ne iskoristi za nešto humano, primjerice okončavanje migrantske krize ili rata na Bliskom istoku. Vidite li Vi u budućnosti mogućnost da se i to dogodi?

Mislim da su društvene mreže u nekim situacija odigrale pozitivnu ulogu u širenju istina, međutim tu je skrivena opasnost. Digitalni svijet treba etiku za nove medije jer se u tom svijetu koji nije reguliran mediji mogu zloupotrijebiti. Šire se neistine, propaganda, manipulacija je sve češća, pogotovo na ovu temu migranata. A to vrijedi i za npr. neku najobičniju gospodarsku temu u kojoj će neko plasirati neku informaciju. Što se tiče neke humanitarne strane, smatram da mediji čine puno dobrog, ali ono što je zabrinjavajuće jest trend i emocionaliziranje. Pošalju neku objavu u kojem se  za neko ugroženo dijete ili slično mora skupiti određena svota novca, pritom treba voditi računa da bi tu mogla biti riječ o prijevari i za to je onda potrebna kritička svijest, čitanje i razumijevanje. Svi smo emocionalni ljudi i želimo pomoći. Svatko će odvojiti od onog što ima nešto da pomogne i tu se oslobađa veliki prostor za manipuliranje. Mi kao korisnici ne smijemo biti površni, moramo proučiti i pogledati kako bi mediji zaista bili iskorišteni u neke humanitarne svrhe.

Vrlo ste svestrani. Koji Vam je projekt ili posao najdraži, u čemu najviše uživate?

Najviše me veseli nastava i predavanje. Istraživanja koja radimo, radimo jer su nužna kako bismo mogli na temelju podataka razmišljati o novom sadržaju. Rad s mladim, ali i s roditeljima i nastavnicima donosi mi zadovoljstvo, veselje. Iako nekad osjećam da je puno obveza, ali je bitno da učenicima dajemo svoje vrijeme.

Uz medije bavite se i religijom, kako povezujte ta dva područja?

Ljudi bi rekli i zaključili da film i religija imaju malo toga zajedničkog, ali ja imam kolegij koji se zove Film i religija i na njemu sa svojim studentima odabirem neke popularne filmove i razmišljamo o nekim religijskim temama. Npr. gledamo Osmi dan i na temelju toga razmišljamo je li eutanazija opravdana ili neka druga tema, kao npr. smrtna kazna, tada gledamo npr. Dead man walking. Zatim gledamo Devetu stepenicu da bismo razmišljali o tome postoji li zagrobni život, nešto s one strane. Pomoću dobrih filmova pokušavamo razmišljati o velikim životnim temama. Studentima zapravo želim prenijeti poruku da treba kritički razmišljati o svemu što nas okružuje.

Kojim se svojim postignućem najviše ponosite ili smatrate da je pridonijelo nekoj bitnoj promjeni?

Kad bih trebao nešto istaknuti, onda je to činjenica da su studenti i moja uža i šira okolina prepoznali ono što radimo nas nekoliko i da su se jednostavno spontano priključili. Ja se u toj grupi studenata i kolega osjećam kao da sam kod kuće, meni je to proširena obitelj u kojoj njegujemo zajedništvo i cijenimo vrijeme provedeno zajedno. Družimo se, idemo na izlete, uz to što radimo, potaknuli smo mnoge ljude da volontiraju i daju svoje vrijeme drugima, a to je najbolji poklon koji bilo kome možemo dati. Uživam u tome da se oko nas stvara neko zajedništvo i da u tom zajedništvu donesemo tračak nade, neka nova znanja i nove pristupe čak i onima kojima koje vidimo prvi put u životu.

Razgovor vodila: Marija Ferčec, 3. g

FOTO: FRANzine

Komentari

komentara