Razgovor s povodom: dr. sc. Lidija Dujić 

Dr. sc. Lidija Dujić, docentica na Sveučilištu Sjever u Koprivnici, održala je u 6. studenog u Gimnaziji „Fran Galović“ predavanje o suvremenim medijskim formama. Odlično posjećeno predavanje održano je u sklopu projekta Medijska gradionica GFG-a. Intervju s našom zanimljivom i svestranom gošćom, koji zavrjeđuje vašu pozornost, vodila je Marija Ferčec

Koja je vrsta medija danas najvjerodostojnija?

Nema vjerojatno medija koji se ne poziva na vjerodostojnost i koji istodobno ne bi mogao opravdati zašto/kako/kada iznevjerava tu istu vjerodostojnost. Medijsko tržište izrazito je dinamično pa borba za stalno novu publiku opravdava sva sredstva. Pritom su na djelu dva ključna procesa – usitnjavanje medija i dijeljenje publike – te vjerodostojnost nerijetko postaje žrtvom neprekidne potrage za ekskluzivnim i atraktivnim sadržajima. Dio publike u tim se okolnostima orijentira ne prema medijima nego prema novinarima – gledaju RTL Direkt jer vjeruju Zoranu Šprajcu, čitaju 24 sata jer znaju da je Boris Rašeta izvrstan novinar i sl.

Koje teoretičare medija posebno cijenite?

Mnoštvo je zanimljivih autora za koje pokušavam zainteresirati i svoje studente jer su i dostupni i “prohodni”. M. McLuhan i N. Chomsky i dalje su ulaznica u svijet medija, ali spomenula bih i G. Ritzera (McDonaldizacija društva), Ch. Hedgesa (Carstvo opsjena – Kraj pismenosti i trijumf spektakla) i svakako T. A. Bauera (Mediji za otvoreno društvo). Cijenim autore koji zagovaraju racionalnu uporabu medija i znaju jednostavno imenovati/opisati pojave koje svi prepoznajemo, ali su nam ipak potrebne smjernice kako bismo ih mogli razumjeti ili kontekstualizirati.

Ako imamo na umu da svijet doživljavamo na temelju onoga što nam nude mediji, a da je svaka medijska poruka konstruirana, tko drži konce u toj igri? Kad je riječ o Hrvatskoj?

I za Hrvatsku vrijede odgovori što ih je ponudio Noam Chomsky u svojoj kritici kapitalističke demokracije i njezinih masovnih medija. To su danas već opća mjesta, možemo ih pokušati diskvalificirati kao teorije zavjere, ali neke su činjenice neosporne – o medijima koji odvraćaju pozornost, korporacijama koje međusobno (pre)prodaju publiku, institucijama koje besadržajnim treningom za poslušnost i potrošnju zapravo dezinformiraju… Dio toga slikovito je parafrazirao i Umberto Eco u (novinarskom) romanu Nulti broj: “Nije nužno izmišljati vijesti”, primijetio sam, “dovoljno je reciklirati ih.” ili: “Novine nisu stvorene da bi novosti plasirale nego da bi ih prikrile.”

Što mislite zašto je naša kultura obilježena poplavom lažnih vijesti?

Ne mislim da je samo naša kultura ili vrijeme u kojemu živimo obilježeno poplavom lažnih vijesti. One su sasvim sigurno vidljivije i dostupnije, a dodatno ih stimulira atmosfera sveopćeg narcizma, prava na vlastitu priču, neutažive medijske gladi za senzacijama bez ikakvog pokrića. Umjesto mišljenja na temelju činjenica zasuti smo mišljenjima bez činjenica/argumenata. Pogađaju nas jer su “mekše”, s različitim emotivnim predznacima i toliko potrošive da ih u pravilu i konzumiramo i zaboravljamo “usput”. Od pojave portala svjesni smo da je put do informacije/vijesti/priče dobio bezbroj stranputica. Portale i ne pratimo drugačije nego tako da ih kombiniramo (lijevi, desni, mainstream, nezavisni, specijalizirani, lokalni, regionalni…) kako bismo došli do one razine informacija koju su nam još donedavno jamčili “ozbiljni” tiskani mediji. Teško bismo u njima mogli naći ono što je danas sasvim uobičajeno na portalima – poput top-liste lažnih vijesti o zločinima migranata koji prolaze Hrvatskom. Bi li uopće profesionalni novinari potpisali tako nešto? Konačno, ne bismo smjeli previdjeti da su lažne vijesti dio većeg “paketa” u koji idu i lažni prijatelji, i lažni pratitelji…     

Ako proglašavamo doba u kojem živimo dobom poslijeistine, u kakvu poziciju dovodimo medije i koliko je to opravdano?

Time što smo imenovali doba u kojemu živimo “postčinjeničnim” nismo naravno napravili baš ništa, osim što smo možda priznali da imamo problem. Mediji odavno nisu samo posrednici, nego su u istoj mjeri i proizvod i proizvođač stvarnosti u kojoj živimo. Unaprijed računaju na naš pristanak da kadriraju i selektiraju događaje tako da znamo samo za ono što je u medijima. Bojim se da bismo tu situaciju najtočnije mogli opisati akronimom TINA (There is no alternative) kojim se 80-ih godina prošloga stoljeća koristila britanska premijerka Margaret Thatcher… Uz PR i reklamno-oglašivački diskurs, “postčinjenost” zaista izgleda kao posljednji čavao u lijes profesionalnoga i etičnog izvještavanja. To je nezahvalna i neopravdana pozicija – kako za struku tako i za javnost! – ali odgovornost za to dijelom snose i sami mediji jer podržavaju takvu situaciju. Svjedoci smo tek sporadičnih subverzija – neki su portali svojevremeno bili objavili da više neće pratiti konferencije za medije Zdravka Mamića, no odluka se ipak pokazala jednokratnom.

Kada razmišljate o mladima i medijima, asocirate li prvo pozitivan ili negativan utjecaj? Zašto?

Odnos mladih prema medijima specifičan je utoliko što predstavlja neku vrstu inverzije kada ga promatramo iz pozicije starijih generacija. Naime, mladi odlično razumiju nove tehnologije, prihvaćaju sve što im pojednostavljuje i skraćuje rješavanje praktičnih problema, shvaćaju da je u pitanju samo faza u procesu koji se ne namjerava niti može zaustaviti. S druge strane, to intenzivno medijsko samoopismenjavanje ne prate i druge vrste “pismenosti” – što ih potencijalno čini žrtvom metode pokušaja i pogrešaka.

Smatrate li da je potrebno u škole uvesti Medijsku kulturu kao obvezni predmet?

Medijska kultura formalno već postoji u školama pridružena Hrvatskom jeziku i književnosti koji je i inače jedan od najrazvedenijih predmeta. Nije realno očekivati da se stalno uvode novi predmeti, ali bi svakako bilo moguće i u postojećim školskim programima presložiti neka područja kako bi primjerice integrirana nastava bila stvarna a ne tek formalna. Kako takve promjene uvijek prati i ozbiljna logistika, mislim da je adekvatno prijelazno rješenje u izbornoj ili fakultativnoj nastavi jer ako nastavnički fakulteti ne pripremaju buduće nastavnike za medijsku kulturu, onda se oni moraju sami stručno osposobiti za to tek kada postanu nastavnicima. Sve se opet svodi na pojedinačne inicijative kreativnih nastavnika koji žele svojim učenicima ponuditi i više i bolje od onoga na što ih obvezuju školski programi.

Kako je raditi na Sjeveru? Koliko pojedini profesor može utjecati na izbor kolegija?

Mogla bih reći da rad na Sjeveru predstavlja moju “treću karijeru” – nakon rada u školi i uredničkog posla u Profilu i Malim zvonima te paralelnih angažmana u kazalištu, na radiju i televiziji. Svidjela mi se ideja novoga sveučilišta izvan centra jer otvara mogućnost, recimo, “čistog početka”. Tako je i studij novinarstva zamišljen u humanističkom ključu, što znači da sam zajedno s kolegama sudjelovala u (pre)oblikovanju programa i kolegija. Naravno da “naši” kolegiji ovise o našim znanstvenim i stručnim kompetencijama, ali u definiranju kolegija vodimo se prije svega interesima studenata. U tom kontekstu i rad i studiranje na Sveučilištu Sjever nudi čitav niz prednosti – od ravnoteže teorijskog i praktičnog rada do malih grupa u dobro opremljenim prostorima. Posebno bih istaknula izborne kolegije kao dodatnu mogućnost profiliranja studija novinarstva. Sa zadovoljstvom i bez lažne skromnosti, mogu to ilustrirati primjerima svojih izbornih kolegija na diplomskom studiju (Narativno novinarstvo, Rodni stereotipi i novinarstvo), koji se jednako sviđaju i studentima i meni.

Vaši studenti ističu koliko ste prijateljski nastrojeni i pristupačni. Jeste li Vi zadovoljni svojim studentima?

Moje kolege sa studija tvrdile su da sam ja profesorica po “zvanju, zanimanju i horoskopu” te da bi me trebalo staviti u slovaricu pod “P – profesorica”. Dakle, bez ikakvih ograda, mogu reći da volim sve svoje studente – veselim se radu s njima i nastojim im pomoći, u mjeri u kojoj im je to potrebno. Posebno me raduju studenti koji i znaju i žele “više”, nastojim ih uključiti u sve dodatne aktivnosti ili manifestacije u kojima sudjelujem, neke sam od njih vodila na znanstvene simpozije, s nekima već objavila znanstvene radove… Ta vrsta lojalnosti i povjerenja koja se razvije kroz studij ne prestaje ni nakon njihova odlaska – šalju mi čestitke za blagdane, mole preporuke za posao ili studij u inozemstvu, ali javljaju se i radi banalnijih razloga (diplomskih radova, intervjua, CV-a, primjerice). Nedavno mi je studentica s treće godine rekla kako se iznenadila kada na upisu u referadi nije prepoznala nijedan moj kolegij pa je pitala je li moguće da im profesorica Dujić ništa ne predaje… Predajem im, dakle, na svim godinama, poznajem svakoga svog studenta imenom i prezimenom i – da, jako sam zadovoljna, i njima i prilikom da radim s njima!

Do kakvih ste spoznaja došli krećući se ženskom stranom hrvatske književnosti?

Književna studija Ženskom stranom hrvatske književnosti nastala je na temelju moje doktorske disertacije, a ona pak na temelju (neugodne) spoznaje o sporadičnoj pojavi žena-književnica u povijesti hrvatske književnosti. Premda sam se bila namjeravala baviti fenomenom tzv. ženskog pisma (Irena Vrkljan, Slavenka Drakulić, Dubravka Ugrešić), akademik Miroslav Šicel, koji mi je bio mentorom i na diplomskom i na doktorskom studiju, predložio je da “uzmem samo Irenicu” jer “treba znati staviti točku”. Shvatila sam da je to uopće jedan od boljih savjeta u bavljenju znanstvenim radom čim sam počela iščitavati korijene hrvatskoga ženskog pisma. Ukratko, postavila sam Irenu Vrkljan i Cvijetu Zuzorić za graničnike priče o 400 godina hrvatske ženske književne prakse za koju bih se usudila reći da je bila obilježena diskontinuitetom – činjenicom da je svaka sljedeća književnica ulazila u književnost bez svijesti o prethodnicama, unatoč poetičkim dodirima i socijalnom kontekstu koji je marljivo reproducirao mitove o “uglednim ženama koje su se okušale i u književnosti”. Premda su me mnogi pitali hoće li knjiga dobiti nastavak o suvremenim hrvatskim književnicama, shvatila sam da u temeljima te priče (Dragojla Jarnević, Jagoda Truhelka, Ivana Brlić-Mažuranić, Marija Jurić Zagorka) ima puno više materijala, pogrešnih čitanja i valorizacija, koje predstavljaju istinski znanstveni izazov. Pripremam zato novu knjigu Zovu me književnicom (radni naslov) koja nije nastavak nego neka vrsta “parnjaka” prvoj – možda čak i dio buduće trilogije!? – jer sam sa svojom urednicom i nakladnicom, tkđ. književnicom Sanjom Lovrenčić, razgovarala o mogućnosti da književnicama pridružimo i novinarke. Bit će to vjerojatno Novinarske suknje.

Osjećate li da je posao kojim se bavite važan, da možete nešto učiniti na svome području – književnost, mediji, kultura?

Vjerujem da svatko može nešto učiniti na svom području – ako mu je do toga stalo, naći će i način. Književnost, mediji i kultura dijele sudbinu humanistike, stalnog guranja na margine, percepciju nečega manje ozbiljnog i(li) više dokoličarskog, što jedva opstaje izvan zagrljaja politike. No, postoje i oaze u kojima je itekako moguće smisleno djelovati, kolege-nakladnici koji inzistiraju na kvaliteti rukopisa, umjetničke rezidencije… Smatram da oni čine važnim posao kojim se i sama bavim.

Planirate li neku novu (književno-novinarsku) suradnju s gimnazijalcima?

Veseli me što smo među gimnazijalcima i njihovim profesorima našli izvrsne suradnike i partnere za različite nastavne i izvannastavne projekte. Gimnazijalci i studenti generacijski su usmjereni jedni na druge, osobito u sredinama poput Koprivnice, te nam je svaki povod dobrodošao – što ne znači da i dalje nema “prostora za poboljšanje”. Suradnja je kontinuirana, uglavnom se temeljila na profesorskim inicijativama s obiju strana, pa je možda vrijeme da gimnazijalci i studenti preuzmu inicijativu…

Razgovor vodila: Marija Ferčec, 3. g

Do NOT follow this link or you will be banned from the site!