Književna matineja u društvu J. R. Allena

Ovogodišnju, 25. Galovićevu jesen obilježit ćemo u petak, 26. listopada 2018., u 11.30 u multimedijskoj učionici

Sjećanje na našeg Frana Galovića provest ćemo  u društvu američkog književnika i profesora kreativnog pisanja Jefferyja  Renarda Allena. Jeffery Renard Allen rođen je u Chicagu i profesor je kreativnog pisanja na Sveučilištu u Virginiji. Autor je pet knjiga, a njegov posljednji roman Song of the Shank utemeljen je na životu Slijepog Toma, pijanističkog virtuoza i skladatelja iz 19. stoljeća, prvog Afroamerikanca koji je nastupio u Bijeloj kući.

Razgovor s piscem vodit će Lana Varga i Emilija Sinjeri. Zainteresirani učenici i djelatnici škole dobro su došli i na ovogodišnju matineju.

Vidimo se u petak!

Dubravka Šutalo-Kovačić, prof.

Jeffery Renard ALLEN: Song of the Shank (ulomak iz romana)

Podzemno putovanje (1866.)

„Svjetlo je iznimka“

Ona izlazi iz kuće i u travi vidi nove oblike, geometrijsku opomenu koju ne razumije. Travke zdrobljene pod nogama, napola probavljene grudice zemlje kamo su se zabile pete cipela, osakaćene gliste što vire kroz povraćeno crnilo – pojedinačne konfiguracije što naznačuju mušku cipelu, odnosno dvije, velike poput Tomovih, ali nisu Tomove s obzirom da on na selu nikada ne nosi cipele. Jasan trag, lijeva noga pa desna u krug oko kuće, tragovi što pokazuju da je netko virio kroz prozore i pokušavao neovlašteno ući kroz vrata. Da je bila u gradu, već bi joj bilo palo na pamet da treba kriviti novinare, te ljude od pera, uporne u nezaustavljivome pohodu da iskopaju ono davno izgubljeno – tri godine? Četiri? – „Slijepi Tom“ – Napola čovjek, napola čudo – i ponovno stvore tu osobu, vrate je javnoj konzumaciji, iznova učine njegovo ime novim, u idealnome slučaju s pratećom fotografijom uz škljocaj zatvarača (tisuću riječi). Navikla je na takve upade i zna kako se provući između radoznalih pitanja i optužbi. (Zanemari zvono. Ne obaziri se ni na kakvo uporno kucanje i glas s druge strane, na jezik i šaku punu zahtjeva. Govori mirno kroz drvo, uljudno, ali kratko. Uz bilo kakvu ispriku odbij njihove činjenice i pretpostavke. Ni u kojemu slučaju ne otvaraj vrata.) No nitko im nije dolazio cijeloga ljeta ovdje na selu, tolike mjesece do sada, do kraja ljeta. To može samo značiti da su novinari promijenili strategiju i pribjegli lukavim taktikama i metodama, prepredenim igrama, njuškanju i špijunaži, nadajući se da će Toma (nju) uhvatiti na otvorenome, bez obrane i nesvjesne, misao koja joj je malo odagnala brigu sve dok joj nije palo na pamet da ni jedan novinar nikada nije došao ovamo svih tih godina – četiri? Pet? – koliko dugo imaju taj ljetnikovac. Uznemirenost joj probija kroz površinu tijela, zapanjenu kožu kasnoga poslijepodneva, i svi joj se mišići bude. Gdje je Tom? Netko ga je ukrao, napokon joj ga je uzeo. Zove ga. Tom! Glas joj zamre. Stoji na mjestu, pozorno promatra, pilji u daljinu, u zategnut rub poslijepodneva, i ne vidi ništa osim Prirode, nepokorene zemlje bez vidljivih granica. Nebo se jasno protegnulo nad njom, a dan se jarko prelijevao preko travnjaka, taj blistavi svijet, dok je nezaslijepljenu ugodu tvorio tek sjenoviti krug njezina slamnatog šešira. Tom! Okrenula se lijevo, desno, kriveći vrat pod svim mogućim kutovima. Kuća iza nje bila je ugodno tiha, visoka (dva kata i tavan), bijela, duga i široka, građevina koja ne izgleda ni odveć dotjerano ni oronulo, nego radosno zapušteno, s malim zabatom i jasnim konturama dasaka kojima je odavno potreban debeo sloj boje, s trijemom izvučenim naprijed poput otvorene čeljusti i stubama nalik na obnažen i istrošen jezik. Bez obzira na sve, bio je to (ljetni) dom. Za nju i Toma. Stoji izdvojen na čistini okruženoj stotinama hektara šume. Sve u svemu, obećava izobilje, nepretenciozan luksuz, važnost bez drskosti, privatnost i izolaciju. Privlačan je. Topao. Čipkaste zavjese vijore na prozorima poput bijelih suza koje se vraćaju licu. Drveće prihvaća poziv. Dva koraka dalje, svjetlo poigrava na svakome listu. Najbliže je drvo udaljeno desetak metara, razdaljina koju zna napamet. Tamno zeleno s nestalnim nijansama. Zelenilo joj zadržava pogled. Sakriva moguće uljeze (lopove). Mora se kretati, pogledati naokolo. Nema izlaza iz ovoga. Uzima čvrstu granu i drži je pred sobom za obranu, besmisleno gnjevna. Čak i s tim tobožnjim oružjem sumnja u vlastite mogućnosti. Treba samo pogledati njezine tanke ruke, sitnu građu i debelo podstavljenu haljinu. No svjetlo se mijenja, kao da se podvrgava volji njezinih instinkta, i slabi. (Zaklela bi se da je čula kako zuji i prekida se.) Kreće kroz travu – Tom drži travnjak nisko podšišanim i urednim, nikada ne dopuštajući da trava pređe visinu članaka – noge su joj neočekivano žustre i gipke na mekom tlu pod udarcima peta, u tijelu nema ovozemaljskoga osjećaja. Bez daha i ošamućena nađe se točno u sredini ovalnoga zavoja između kuće i dugoga makadamskog puta što presijeca travnjak. Njezin je napor zaista dražestan, misli. Je li se u svojoj potrazi ikada usudila doći do razraštenoga grmlja, kamoli do šume? Kasnije je nego što je mislila, tama polako napreduje kroz drveće, crveno se svjetlo razlijeva poput krvi, a blagi sjaj joj kosu i ruke čini crvenkastima. Još je uvijek dovoljno svjetla za temeljitiju potragu. Nije sa sobom imala nikakav mjerač vremena – masivan srebrni sat ostavila je na komodi u spavaćoj sobi –  no sigurna je da je Tomovo uobičajeno vrijeme povratka već prilično prošlo, zalazak sunca kada Tom postaje užurbanim i uplašenim, nastojeći hitro ući unutra, kao da zna da ga nadolazeći mrak želi progutati, tamna koža i tamne oči.

Je li propustila prijašnje znakove? Što je radila cijeloga dana osim što je drijemala? (Popis izgubljenih sati.) Zamislite ženu staru tek dvadeset i pet godina kako provodi dan spavajući. (Ona je najstarija dvadesetpetogodišnjakinja na svijetu.) Nakon što je Tom otišao iz kuće provela je jutro pospremajući posuđe od doručka, prikupljajući ovo i ono, pakirajući se i kružeći sazviježđem aktivnosti – rad postavlja vlastiti raspored i tempo – zato da bi se onda vratila u sobu i sjela na postelju, s nogama u cipelama oduprijetima o pod, s dlanovima previnutima preko koljena, promatrajući tanke crte zelenkastih vena kako se protežu njezinim zapešćima, Eliza je razmišljala što bi još mogla učiniti po imanju. Izgubila se u razmišljanju tako da ne bi morala misliti o povratku u grad, koji je značio čežnju i strah. Bojala se trenutka kada će morati reći Tomu da im je to posljednji tjedan na selu, no znajući iz iskustva da će mu to ipak morati reći, polako i potišteno, čekajući da mu te riječi sjednu, nakon što se vrati u kuću na ručak; pošteno je što mu je dala čitav tjedan da probavi tu vijest, dade oduška osjećajima – u kakvome god obliku i izričaju – i prepusti se.

Ona se mora prilično usredotočiti da bi skupila dovoljno volje i osjećaja krivnje da krene u novu potragu. Gdje da počne? Tisuću hektara ili više. Zašto ne bi pregledala ostale građevine – šupu s alatom, gospodarsku zgradu i pušnicu, koje su poput naknadnih misli zaostale iza kuće, i sjenik sa stajom koji izgleda točno poput kuće, jedino umanjen, poput makete što ju je u ranoj fazi projektiranja načinio neki arhitekt. Obilazi oko sjenika – konj diše u svojemu odjeljku, u mraku ispunjenome sijenom, poput nervoznoga glumca koji čeka izlazak na pozornicu – a porub haljine njiše joj se oko članaka. Uviđa da je izgubila svoj slamnati šešir. Kratka potraga pronalazi ga prilično udaljenoga, na grani tri metra visoko. Kreće po njega – kako li će ga samo dohvatiti? – kada iznenada na ramenu osjeti ruku, Tomovu toplu ruku – gospođice Eliza? – kako joj okreće leđa prema kući i briše joj tijelo (označavajući ga?). Koža joj je neprirodno blijeda unatoč cijelome ljetu stalnoga izlaganja suncu, a njegova je najtamnija smeđa. (Koža mu ima veći apetit za svjetlom od većine drugih.) Zabavljao se s njom, igrajući se skrivača – od drveta do drveta – usnice su mu drhtale od uzbuđenja, a nasmiješeni bijeli zubi isticali su se u ružičastim ustima. Toma je zapravo bilo lako uočiti, dosta višega od metar i osamdeset, s masivnim torzom koji je stršao kao kod kukca, neproporcionalan prema glavi, rukama i nogama – što su mu priskrbile tri godine odsutnosti sa scene: dodatnu težinu; svaki mjesec donio je dvije-tri kile ovdje, dvije-tri ondje, simetričan rast; vitki dječački lik kakvoga se sjećala sada je bio zarobljen u tome sedamnaestogodišnjemu (njezina procjena) pozamašnom muškom tijelu. Odjeća mu je bila neuredna i prljava nakon sati provedenih u lutanju naokolo – bio je odan prirodi – a bijela košulja imala je zelene i smeđe mrlje od kore i lišća.

On joj okreće ruku dlanom nagore poput proročice. Povlači je i vodi je natrag do ulaznih vrata, prolazeći pored stražnjega ulaza. Budući da su mu oči sklopljene, sva energija njegova lica skupljena je u ustima i čeljusti. (Oči su globusi što bilježe osjećaje lica.) Hvata se za kvaku kao da je ona leptir – nježno, jedva je dodirujući prstima – otvara ih i pokušavajući važno pokazati snagu okreće se da bi je unio unutra, dižući je visoko iznad tla, precijenivši se, tako da joj lice na trenutak upada u crnu kapu sitno nakovrčane kose. Ona mu objema rukama zagrli debeli vrat orošen znojem da bi je mogao nositi. Tijela naslonjena o njegovo osjeća kako mu srce brzo udara pod vlažnom košuljom. Zapravo je iscrpljen i teško diše. Ima nečega ranjivog u njegovim crtama lica, dječje ozbiljnosti u njegovu neupućenom, slijepom izrazu, koji njegovoj debljini više daje naznaku izloženosti nego snage, nesvjesna mesa izloženoga zasjedi. Polako briše stopala o otirač od konoplje, jednu nogu pa drugu, opet i opet, s Elizom zaustavljenom u zraku. Ulepršali su unutra. Gotovo da mu je ispala iz ruku dok ju je spuštao. Balansirajući ona u sobi otkriva jedva primjetan miris duhana. Netko je bio u kući. Možda još uvijek i jest. Povlači zasun na vratima dok Tom, ne osjećajući ništa, opijen mirisom peludi na rukama i trave na nogama, zvižduče – ispod daha mu se uvijek krije melodija – hita prema glasoviru – noge mu kližu preko saga poput suhoga lišća – koji u dnevnoj sobi čuči poput goleme crne žabe. Sjeda na klupicu, vadi maramicu iz stražnjega džepa i briše lice. Vraća maramicu u džep i polaže ruke na tipke, a dugi mu prsti uzbuđeno poigravaju. Počinje svirati kao i inače, sa suzdržanim užitkom. Ona kreće u pregled mogućih skrovišta, dvadeset prostranih soba, gore i dolje, kreće pokretana strahom koji se ne usuđuje osjećati. Kako se tiho kreće iznad glazbe što se uzdiže odozdo; osjeća se oterećeno, sposobno, u situaciji za koju zna da može s njom izaći na kraj. Mogla bi biti lopov koji se šulja nečijom kućom dok ovaj ništa ne sumnja, sve samouvjerenija i neugrožena. Vlastito ritmičko disanje navodi je da pomisli kako je samo nekoliko trenutaka iza uljeza i sada će doći do obračuna. Taj osjećaj brzo nestaje. Očekuje sve, ali ne nalazi ništa. Gledajući kroz prozor, provjerava ispresijecani, crveno osvijetljeni krajolik utisnut u njezinu svijest iznenadnom silinom sna, sve te žute, zelene i smeđe boje kao pojedinačne dijelove nečega, ne više stabilne znakove ljetnoga utočišta, nego nepovezane neprijateljske izboje. Još više osjeća potrebu da ode sa sela prvom prigodom, sutra ili najkasnije prekosutra. Teško joj je zamisliti odgađanje njihova povratka u grad. Pred njima je nešto stvarno.

Vrativši se dolje, zadovoljna pretragom – provjerava prednji i stražnji zasun – zasad su sigurni, sjeda na trosjed, Tom je pet-šest metara dalje za glasovirom, lice mu je podignuto prema stropu i prati glazbu što stremi uvis, a ruke mu hitaju jedna za drugom preko tipki, nalik vjevericama. Eliza u mislima prebire pretpostavke o nepoznatome uljezu, um joj usporava da bi se usredotočio na njezine sve polaganije otkucaje srca, na potisnutu svijest i glazbu odgurnutu na rub opažaja dok sjedi sučeljena s činjenicom vlastita postojanja u crveno obasjanoj sobi, ispunjenoj lijepim, majstorski izrađenim namještajem, s debelim, dobro sašivenim presvlakama. Svjetlo predmete prikazuje kao neskladne i besmislene; upadaju u središte pozornosti i iz njega izlaze poput seoskoga krajolika što upada u njezin (njihov) život s godišnjim dobima. Želi se vratiti u grad, u svoj (njihov) stan. Osjeća jaku želju da se s ovim mjestom oprosti zauvijek i prekine sve veze s godišnjim dobima. Sada joj je lakše razmišljati o cjelogodišnjemu životu u gradu. Sve između njihova stana i ove kuće je pogreška. Razdvojeni (ona) od grada svakoga ljeta, provode odmor ovdje jer nema velike opasnosti od uplitanja ni u što, od drugih, s obzirom da je kuća vrlo udaljena od uobičajenih lovišta. Iako se ne može reći da ih ne nastoji držati skrivenima, držati Toma ispod površine.

Činjenice je sapliću. (Najjasnije je ono što ne kaže.) Prisiljena je priznati da je grad idealan za nju, ali ne i za Toma. Bi li se usudila živjeti ovdje na selu? Kao gradska djevojka cijeloga života, nije sigurna je li stvorena za selo. Sav taj sklad i svjetlo. Zelenilo što se provlači kroz lišće. I cvijeće što izbija u teškoj vlazi u zraku, uzgajanje stvari odveć živopisnih da bi se u njih gledalo, ali u svakome slučaju stvorenih prekrasnima za ljudsko divljenje. Mirisi, sokovi i voće što imaju zadaću da kukcima budu privlačni vodiči. Ne može se odvojiti od ideje Prirode, gozbe iz Tisuću i jedne noći. Previše je toga za udahnuti i vidjeti. Obećana iskonska snaga i čistoća elemenata – čist zrak da pročisti glavu, prostor za tijelo, odmor i oplođivanje – razrijeđeni su do stupnja da joj izmiču čulima. Nema ničega što bi željela označiti, premjeriti ili kamo bi se željela popeti. Tako da je nejasno tko je ona na selu. Tomova sigurnost nije dovoljan razlog za ostanak. Kraj priče.