Kakva je Italija krajem lipnja? Što sve pruža Firenca današnjoj mladeži? Vode li svi putovi u Rim? O prvom ovogodišnjem maturalcu koprivničkih gimnazijalaca, putovanju i usputnim zgodama učenika trećih E, F i G razreda, piše Dubravka Težak

Na put prema Italiji krenuli smo 27. lipnja 2018. u pratnji profesora Marine Furkes, Danijela Kolarića, Katarine Pecek-Britvić, Jasmine Šandor, Marine Tomac-Rojčević i Marka Vargovića. Prvi smo se dan divili Firenci. Već smo tada shvatili nekoliko neobičnih stvari o Italiji: umjesto slavina u nekim objektima Talijani koriste pedale da bi pustili vodu u umivaonik te kao predjelo svakom obroku jedu tjesteninu. Drugi dan posjetili smo NP Cinque Terre kamo smo putovali vlakom i gdje smo se kupali u predivnom Ligurskom moru. Biser našeg putovanja, Rim, razgledavali smo dva dana i vidjeli baziliku Santa Maria Maggiore, Rimski forum, Kolosej, Španjolske stube, Fontanu di Trevi, Venecijanski trg te baziliku sv. Petra u Vatikanu. Naučili smo snalaziti se u talijanskom metrou. Drugoga dana u Rimu prohodali smo osamnaest kilometara. Nakon tako napornog pothvata uputili smo se na opuštenije destinacije s manje gužve – Asiz i San Marino. Peti smo se dan uputili u Rimini gdje su neke s manje sreće dočekale sobe u kojima nisu mogli prenoćiti, stoga smo morali promijeniti hotel. Iako je iskustvo bilo neugodno, ono nas je samo još više zbližilo. Imali smo noćno kupanje u Jadranskom moru te se sutradan uputili u zabavni park Mirabilandia. Još smo malo uživali u suncu i moru te otišli do centra Riminija u noćni klub koji je bio savršena prilika da potrošimo sav višak novca. Zadnji smo dan posjetili Padovu i vratili se u Koprivnicu oko 2 sata noću.

Ovo putovanje nije bilo savršeno – tjestenina i piletina za gotovo svaki obrok dosađivale su nam, vrućine su nas umarale… Dakle, na maturalcu nam je bilo zabavno, uzbudljivo, ali i naporno, no smatram da je to bila jedinstvena prilika da se naučimo susretljivosti, toleranciji, ljubaznosti i prilagodljivosti, vrlinama koje će nam u životu itekako poslužiti.

Dubravka Težak, 3. e

Komentari