Kazalište je divno mjesto, mjesto igre, kreativnosti i slobode

Pripremila: Hana Živko, 2. b

Predstavljamo simpatične i darovite „ludensovce“ iz 4. b!

U protekle četiri godine Petra Balija, Jan Barić, Matija Gašpari, Petra Lozo i Iva Rajković dali su puno Gimnaziji „Fran Galović“. Noć knjige, Dan škole, Talent-show, Dan za znanost, programi Čitateljskog kluba, LiDraNo i razni projekti bez njih bi bili neostvarivi. Vedrina i čista pozitiva, rekli bismo. Kako ubrzo napuštaju našu školu, zahvaljujemo im na svemu i donosimo njihov grupni portret.

Zamolili smo te naše „ludensovce“ (koji su ludi za kazalištem) da se osvrnu na svoje glumačke početke, iskustva u Dramskom studiju Ludens Teatra i kažu što im gluma znači u životu.

Petra Balija: Još u nižim razredima osnovne škole išla sam na lutkarsku grupu kao izvannastavnu aktivnost i zaljubila se u glumu na prvi pogled. Za svoj prvi dodir s lutkarstvom i glumom uopće mogu zahvaliti svojoj učiteljici Dubravki Bijelić. Još se dan-danas sjećam naše posljednje predstave u četvrtom razredu. U petom razredu osnovne saznala sam za Dramski studio u Ludensu odmah se upisala. Nakon prve godine imala sam dvogodišnju pauzu jer sam se ipak odlučila posvetiti plesu, no gluma je na kraju pobijedila i od osmog razreda do danas idem na dramsku. Amatersko bavljenje glumom neobičan je, ali poseban hobi. Na dramskoj smo tijekom godina naučili disati, govoriti, družiti se, pjevati… Ipak, meni je najbolji dio svake probe kad igramo nešto, bilo da vježbamo ili improviziramo, i kad se probudi ona iskra, ono nešto što se pomakne u tebi iznutra kada preuzmeš situaciju lika čiju dušu u tom trenutku i toj situaciji oživljavaš pod svjetlom na daskama koje život znače. Gluma je zanat. Ako želim biti dobra i graditi se kao takva, moram puno raditi na sebi, na svojem tijelu, pokretu, glasu, stavu i razmišljanju, a najviše od svega odnosu s partnerom. To je ono najvažnije što sam naučila u proteklih dvanaest godina koliko znam da kazalište postoji. Obožavam dramsku, obožavam društvo i energiju koju proizvodimo. Nema tog lošeg dana koji mi u 20 sati navečer u Ludensu ne krene nabolje.

Odrasla sam u Ludensu i sa sigurnošću mogu reći da me je amatersko bavljenje glumom uvelike formiralo kao osobu. Ono što najviše volim kod dramske jest činjenica da sam ondje zato što to želim, zato što uživam u tome što radim i zato što drugi uživaju sa mnom.

Jan Barić: Glumom sam se počeo baviti u petom razredu osnovne škole s prijateljicom Petrom Lozo s kojom sam se upoznao u školskoj glumačkoj grupi u četvrtom razredu. Dakle, glumom se bavim već skoro osam godina. Prvih jednu ili dvije godine osjećao sam se malo čudno zato što sam bio jedini dečko u svojoj grupi, ali to se s vremenom promijenilo. Ostao sam iznenađen dramskom zato što sam shvatio da gluma nije “samo gluma”, već ima puno više toga što se mora usavršiti kako bih se osjećao prirodno na sceni i kako bi publika uživala, a to je nešto nevjerojatno – kada napraviš nešto što se publici svidi, pa te nagrade smijehom ili pljeskom. Dramska mi je također puno pomogla da se lakše nosim sa stresom, što u školi, što općenito. Danas mi je najdraži dio dramske ekipa koju smo stvorili (ili se sama stvorila). Četiri sata tjedno mogu zaboraviti na probleme i uživati i šaliti se s prijateljima. U to vrijeme ne moram misliti ni o školi ni o brigama. Možda zvuči utopistički, ali tako je to kada dugogodišnjim druženjem nesvjesno stvoriš vezu s grupom ljudi.

Ovo mi je zadnja godina u koprivničkom Ludens Teatru i skupini Kaotis Teatralis te sam iznimno sretan što smo prošli na državnu smotru predstavom Ispod površine. Bit će to odličan način da (samo neki od nas) zaokružimo ovu lijepu priču.

Matija Gašpari: Sve je nekako započelo kad sam bio jako, jako mali. Roditelji su mi uvijek prije spavanja čitali neke priče ili prepričavali svoje doživljaje iz mladosti (onako, na vrlo teatralan način). Sestra i ja tome smo se jako smijali, pa je stvorena neka simpatija prema riječima i, rekao bih, obiteljska povezanost s njima. Osim toga, teta mi je donosila razne knjige, pa sam joj pokazivao kako sam ja to naučio čitati. Sjećam se da me jako kopkalo kad je neka riječ imala previše slova da ju pročitam. Želeći vidjeti te riječi koje stalno čitam, otišao sam s roditeljima u kazalište. Prva predstava koju sam pogledao bila je Čarobnjak iz Oza (Zagreb, Kazalište “Trešnja”). Ne sjećam se same predstave, ali se zato dobro sjećam nekog čudnog osjećaja ugode. Tu je nekako počelo.

U školi sam volio čitati na satu, a prva predstava u kojoj sam sudjelovao (Namjerno kažem sudjelovao jer zapravo nisam glumio u njoj iako sam bio glavni lik. Bio sam više narator, glavom i bradom – Antun Nemčić.) bila je Kvas bez kruha ili Tko će biti veliki sudac Damira Mađarića. Sjećam se da sam na audiciji bio jako nervozan i, zapravo, nisam htio glumiti u njoj. To se sve tako spontano redalo jedno za drugim dok nisam dospio u osmi razred. Tada, jedne lijepe večeri, kaže meni sestra Lucija: „Zašto ti, Matija, ne odeš u Ludens teatar, tamo ti sad imaju upise, pa da vidiš. Možda ti se svidi?“ Poslušao sam sestru, otišao vidjeti i sad evo nakon pet lijepih godina planiram upisati Akademiju.

Kazalište je divno mjesto, mjesto igre, kreativnosti i slobode. Omogućuje nam da sami sebe promotrimo izvana, ali i iznutra. Obogaćuje nas, stvara nova prijateljstva, upoznaje sa svijetom na posve nov, a opet poznat način. Kazalište je bitno! Bili vi publika, glumac ili polaznik dramske grupe.

P. S. Savjet roditeljima: vodite svoju djecu u kazalište, nećete požaliti.

Petra Lozo: Bavim se glumom od petog razreda osnovne škole, i to zahvaljujući svom prijatelju Janu Bariću koji mi je rekao da to uopće postoji. Pa evo, ovo mi je već osma godina otkad sam u Dramskom studiju Ludens Teatra i ni u jednom trenutku nisam pomislila odustati. Prošla sam kroz brojne grupe, i starije i mlađe, imala sam tri različita voditelja i svaki me naučio nečemu drugačijem. Prekrasna je to priča iza mene. Od prvih satova dramske, koji su mi bili malo teži jer sam došla u već formiranu grupu, pa sve dosad, državnih natjecanja, a i zadnje godine prije nego što odem na fakultet.

Započeli smo od samih osnova: neokretanja leđa publici, nezaklanjanja drugih na sceni i pokušaja učenja teksta. I dok se tako vraćam u prošlost, shvaćam koliko smo se svi razvili, koliko smo puno dobili na samopouzdanju, pravilnoj artikulaciji…

Zapravo, formirali smo se u osobe koje mogu kritički gledati na svijet, davati sugestije i biti totalno kreativne.

Svaka predstava iza sebe nosi i dobre i loše strane. Nekad nisi zadovoljan vlastitim nastupom, nekad zaboraviš tekst, nekad shvatiš da je moglo biti bolje, ali najvažnije je da nikad ne posustaneš. Učimo na greškama i upravo su one razlog zašto svake godine imamo sve bolje i bolje predstave. Poseban je osjećaj biti na sceni i imati prednastupnu tremu, čuti pozitivne kritike, vidjeti koliko te neke osobe podržavaju u tome što radiš, ali nama je svima najsnažniji trenutak onaj kad čujemo pljesak publike na samom završetku. Prava smo mala obitelj koja uvažava svačije ideje, međusobno se podržava i voli. I na kraju, svakako predlažem svima koji žele i vole glumiti da se priključe Dramskom studiju Ludens Teatra jer, iako smo amatersko kazalište, ljudi koji rade s nama toliko su kvalitetni i pristupačni da mogu stvoriti prave male profesionalce.

Iva Rajković: Bavim se glumom od osmog razreda. Upis u Dramski studio “Ludens Teatra“ bio je slučajnost koja je promijenila mnogo toga u mom životu. Postala sam otvorenija osoba, naučila sam kako komunicirati s drugima, kako ublažiti strah prije javnog nastupa, osnove glume i govora i razne druge stvari. Najviše mi se kod Dramskog studija sviđa to što najviše učimo kroz igru i improvizaciju. Predivnoj atmosferi Dramskog studija pridonose naši voditelji koji uvijek pozorno slušaju svaku našu ideju te su uvijek spremni odvojiti koliko god vremena treba za nas. Ali najveći razlog predivne atmosfere su polaznici.

Kada dođete u našu skupinu, osjeti se da među nama vlada sloga, poštovanje, zajedništvo, želja za usvajanjem novoga… Najzanimljivije je to što smo svi različiti, imamo različite snove, želje, stil, ukus, godine itd., a povezuje nas jedna stvar po kojoj smo svi isti: ljubav prema kazalištu.

Do osmog razreda polazila sam nekoliko aktivnosti, ali nikad nisam vidjela složniju ekipu od nas. U ovih pet godina glume u amaterskom kazalištu imala sam zanimljive uloge koje su mi prirasle srcu. Od moćne i zlobne kraljice i vještice, francuske dame koja zna što želi u životu, do osobe podvojene ličnosti. Shvatila sam da sam naučila mnogo od svake uloge. Moja kazališna priča ne završava zauvijek ove godine odlaskom na fakultet, u to sam sasvim sigurna.

FOTO: Dramski studio Ludens Teatra (Kaotis Teatralis) – mala kazališna obitelj

Naslovna fotografija: Hrvatski sabor kulture