Strah je privremen. Žaljenje traje zauvijek

Piše: Elizabeta Forjan

Iako je drugo polugodište tek započelo, malo je maturanata koji ne razmišljaju sasvim ozbiljno o završetku srednjoškolskog obrazovanja, pogotovo imajući na umu da je rok za prijavu ispita državne mature 15 veljače.  Svoje dojmove nakon dvogodišnjeg obrazovanja u Engleskoj sređuje i naša učenica Elizabeta Forjan koja je, dobivši kao učenica svoje generacije stipendiju za Gresham’s School u Holtu u Engleskoj, hrabro zakoračila u novo i nepoznato. Elizabetina iskustva i savjeti mogu vam biti dragocjeni, zato pročitajte što vam poručuje

Nova godina – novi početak

Klišej. Znam, ali jedino se to čini kao pravi opis svih događaja od početka prethodne školske godine. Nakon nebrojenih žalbi na količinu posla i zadaće u prvoj godini, tek sad shvaćam koliko smo zapravo svi mi bili sretni tada kada su svi ti brojni praznici zapravo bili praznici, odnosno vrijeme koje smo provodili s obitelji i prijateljima. A sad? Pa, mislim da će se velika većina mojih vršnjaka u gimnaziji složiti s tim da je teško zapravo ne razmišljati o ispitima koji su pred nama i provoditi slobodno vrijeme bez knjige, a ne osjećati grižnju savjesti. Sve u svemu, osvrnem li se na posljednja tri tjedna, ne bih taj period nazvala praznicima, već prilikom da nadoknadim sve moguće nedostatke za koje nemam vremena tijekom školskih dana. Ali sad, natrag u stvarnost drugačijeg obrazovnog sustava.

Tehnologija na satu

Dobro poznati projektor, laptop, ploča i markeri i ovdje su baza obrazovnog sustava jer, čini se, i dalje najbolje služe profesorima kako bi učinkovitije obavljali svoj posao. Kako god, radne su bilježnice prošlost, a udžbenici su u vlasništvu škole i posuđuju se učenicima tijekom školovanja. Ako se udžbenici vrate ispunjeni ili oštećeni, roditelji će snositi štetu. Zasad, čini se da sistem funkcionira jer ja još nisam imala neugodnih iskustva s korištenim knjigama. Opet, s druge strane, ako trebamo vježbati zadatke i ispunjavati, kopiraju se stranice udžbenika ili se preuzimaju pitanja sa službenog sustava i ona se ispisuju kako bismo vježbali zadatke kakvi se pojavljuju na ispitima.

Pravila igre

A sad jedan od šokova! Mobiteli su zabranjeni. Kad kažem zabranjeni, govorim o pravilu da učenici ne smiju biti viđeni s mobitelom u ruci tijekom nastavnog dana jer će im isti biti oduzet. Mobiteli se mogu koristiti samo uz dopuštenje profesora na satu: ako npr. igramo kviz kao oblik ponavljanja, tada se možemo koristiti mobitelima. Također, ako učenici odluče ponijeti mobitel na sat, svi zvukovi moraju biti ugašeni jer mobitel može biti oduzet i ako ometa nastavu. Mislim da ne moram ni spominjati činjenicu da pisanje poruka pod satom ne dolazi u obzir.

Mislite da ne može gore od toga? Učenici mlađi od 15 godina koji žive u školi nemaju pravo zadržati mobitele preko, noći nego im se isti oduzimaju prije spavanja kako bi se osiguralo da učenici spavaju dovoljno i ne provode previše vremena na mobitelima. Novo pravilo također je navodilo oduzimanje mobitela preko dana i vraćanje tek uvečer kako bi se učenici prisili na „socijalizaciju“ i integraciju, no usprkos tome, čini se da su postigli kontra-efekt jer učenici jednom kad dobiju mobitel navečer žele nazvati roditelje i prijatelje kod kuće koja često nije blizu i govorim o satima vremenske razlike. Drugim riječima, postoji samo nekoliko sati u danu kad mogu komunicirati s vanjskim svijetom, no to pravilo, čini se, neće dugo izdržati.

Nakon svega sigurno se pitate pa što i dalje radim ovdje, ali moram priznati da taj sustav pravila i rasporeda nekad stvarno olakšava situaciju. Velik broj djece lakše se integrira u društvo i u novu sredinu ako odluči pridržavati se pravila i, koliko god trenutno zvučala poput starije gospođe, vjerujem da će kasnije razumjeti zašto su se provodila određena pravila iako ih trenutno mrze jer – i ja bih ih mrzila.

Obuzdati tehnologiju – dovoljno spavati i dobro planirati

Kad govorim o pravilima, ne mislim samo da su mlađe generacije pogođene jer svi mi imamo pravila koja moramo poštovati. Jedan od jako dobrih primjera koji je oblikovao i mene bilo je pravilo o gašenju interneta za cijelu školu u određeno vrijeme navečer. Tako se internet gasi u 23:30 sati, a ponovno je upaljen od 6:30, što na neki način i nas starije ograničava u količini posla koji možemo završiti navečer, ali nas također „prisiljava“ na formiranje normalnog rasporeda spavanja. Čini se nemogućim izdržati takav režim, ali zahvaljujući njemu, naučila sam cijeniti vrijeme koje mi je potrebno da se kvalitetno odmorim i organizirati svoje obaveze tijekom dana kako se ne bih našla u situaciji da moram učiniti nešto u zadnji tren, a ne mogu jer nemam pristup internetu. Zvuči jako „štreberski“, ali kad god razgovaram s nekim od svojih prijatelja iz gimnazije, primjećujem da nisam jedina koja podcjenjuje spavanje kao važan aspekt našeg života i zato mislim da je, s jedne strane, gašenje interneta jedna od najboljih opcija da naučimo cijeniti dobar san.

Neprocjenjivo iskustvo

No, cijeloj ovoj avanturi bliži se kraj i tek sad shvaćam koliko je zapravo značajno cijelo ovo iskustvo: od ljudi koje sam upoznala do mjesta koja sam posjetila i mjesta koja planiram posjetiti zahvaljujući nekim od izvanrednih ljudi u toj školi. Zaista se nadam da ću ostati u kontaktu s većinom njih jer su to ljudi koji su za mene predstavljali obitelj tijekom boravka ondje. Mislim da nije lako samo tako prekinuti sve veze s ljudima s kojima smo provodili 24 sata dnevno i zaboraviti ih. Svi smo mi imali i dobre i loše dane, ali lakše je kad ih imamo s kim podijeliti. Ovdje svakako moram spomenuti i osoblje koje za nas nekad predstavlja druge roditelje. Također, profesori koji su se polomili u zadnjih nekoliko mjeseci kako bismo ispoštovali sve rokove, izlazili nam u susret, ostajali poslije posla i gurali nas naprijed sada kad je to najviše potrebno! I zato sad, pred kraj, moram reći veliko hvala profesorima i učenicima koji su uvijek bili pristupačni i nudili pomoć oko svega, a posebno hvala ljudima koji su ovo sve omogućili – mojim roditeljima!

Na kraju samo mogu reći da bih svima preporučila jedno ovakvo iskustvo koje može naučiti osobu kako se osamostaliti u rekordnom roku! Također, mislim da nas ovakvo nešto može naučiti dosta i o nama samima jer nam može otvoriti oči i pokazati nam svijet izvan naših okvira! „Fear is only temporary. Regrets last forever!“

 

Komentari

komentara