Zašto je „Twin Peaks” najbolja serija ikad

Piše: Lovro Herbai, 4. b

„I’ll see you again in 25 years“, zadnja je rečenica Laure Palmer u 22. epizodi 2. sezone Twin Peaksa koja je ugledala svjetlo dana 10. lipnja 1991. godine. A 25 godina i 11 mjeseci nakon te epizode Laura Paulmer ponovno se pojavila na našim malim ekranima u epskoj dvosatnoj premijeri nove sezone Twin Peaksa koja je gledatelje ponovno uvela u apsurdni, usudio bih se reći i avangardni svijet jednog od najboljih redatelja današnjice Davida Lyncha, pripadnika „svetog trojstva Davida“ (Cronenberg, Fincher & Lynch).

Priča Twin Peaksa čini se poprilično jednostavnom na prvi pogled. FBI agent Dale Cooper dolazi u opskurni gradić Twin Peaks kako bi riješio slučaj ubojstva mlade djevojke Laure Palmer čije je tijelo nađeno nasukano na plaži. Uz pomoć lokalnog šerifa Harryja Trumana i njegovih suradnika Dale Cooper pokušava pronaći ubojicu, ali ubrzo shvaća: nešto je trulo u gradu Twin Peaksu. Međutim, ubojstvo ubrzo postaje manje bitan aspekt cjelokupne priče, a pažnju preuzima nadnaravni dio priče o alternativnim stvarnostima, opsjednućima i mitologiji Twin Peaksa koja je nevjerojatno kompleksna (pogotovo nakon čitanja knjige The Secret History of Twin Peaks koja me uvelike zbunila i oduševila u isto vrijeme, baš kao i serija).

Twin Peaks: The Return, s druge strane, apstraktni je art film u trajanju od 18 sati koji je testirao strpljenje svih gledatelja svojom nelinearnom pričom, apsurdno mračnom komedijom i iznimno velikim produbljenjem nadnaravnog dijela Twin Peaksa jer ovakvu seriju nitko se osim Lyncha ne bi usudio napraviti. Više sam puta probao napisati recenziju o ovoj seriji, ali uvijek ostanem bez riječi i ne mogu ju opisati. Prije izlaska serije nije izašla ni jedna jedina najava. Nije bilo ni sinopsisa radnje. Glumci su bili najavljeni, ali ne i njihovi likovi. Nije procurila nijedna fotografija sa snimanja. Na dan premijere bio sam izvan sebe, a sljedeći dan još više. „Što sam ja to upravo pogledao?“ pitanje je koje mi se cijeli taj dan motalo po glavi i dan-danas, pet mjeseci nakon svršetka serije, još uvijek ne znam. U sljedećih nekoliko odlomaka pokušat ću što bolje objasniti The Return i k tome vas natjerati da date seriji šansu jer ovakva serija nikad se prije nije dogodila, a sumnjam da će se ponoviti.

Glazbu za sve sezone potpisuje američki skladatelj Angelo Badalamenti, najpoznatiji upravo po temi iz Twin Peaksa. Badalamentijeva glazba za Twin Peaks jedan je od najljepših soundtrackova koje sam ikada čuo. Ne znam koliko sam ga puta u cijelosti preslušao. Za razliku od serije, glazba nije toliko eksperimentalna i zastrašujuća, ali ipak joj odlično odgovara. Dok su stvarali glazbu, Lynch je Badalamentiju opisivao osjećaje koje je htio da glazba pobuđuje u gledateljima, a Badalamenti bi svirao glasovir i pokušao što bolje te opise prenijeti u glazbu. Glazba je ponajviše inspirirana jazzom i bluesom 20. stoljeća. The Return, osim što ima već poznatu Badalamentijevu glazbu, otišao je jedan korak dalje tako što je na kraju svake epizode prikazao performans neke grupe ili pjevača u lokalnom baru u Twin Peaksu. Neke od najpoznatijih grupa i pjevača koji su nastupali su Nine Inch Nails (fenomenalna grupa, toplo preporučujem albume The Fragile i klasik The Downward Spiral, kad ih već spominjem) koji su izveli pjesmu She’s Gone Away s novog EP-a Not The Actual Events i Eddie Veder (Pearl Jam) koji je izveo svoju pjesmu Out of Sand. U osmoj epizodi The Returna glazba igra posebno veliku ulogu jer dijaloga jedva da ima. Osma epizoda najbolja je epizoda bilo koje televizijske serije. Bolje od toga ne može. Način na koji je iskorištena Pendereckijeva skladba Threnody For The Victims Of Hiroshima uz vizualne podražaje koje je Lynch stvorio apsolutno je savršenstvo! Nakon te epizode sjetio sam se zašto toliko volim filmsku umjetnost. Riječi su beznačajne kad je u pitanju nešto ovoliko opskurno pa ću samo ostaviti ovu poveznicu ovdje.

Sve likove u The Returnu tumače isti glumci koji su ih glumili i prije 25 godina, što me je jako usrećilo. Vidjeti ponovno Kylea MacLachlana u ulozi jednog od mojih najdražih likova ikada, Dalea Coopera, i ostatak ekipe euforično je iskustvo. Većina likova ostala je kakva je i bila, ali neki likovi doživjeli su značajne promjene, i to ne samo u izgledu. Grad čine ljudi, a ako ljudi nisu zanimljivi, nije ni grad. Twin Peaks sam po sebi i nije pretjerano zanimljiv gradić, ali kad mu se doda šarolika postava likova, on postaje jedan od najzanimljivijih. Upravo se time vodio Lynch u stvaranju atmosfere grada. Nijedan lik u seriji nije hodajući klišej i svatko ima svoj šarm pa je tako likove poput Andyja, Margaret (odnosno The Log Lady), Hawka i Denise teško zaboraviti kad ih jednom upoznate. Humor u seriji je izvrstan! Gordon Cole (glumi ga David Lynch) najsmješniji je lik u seriji i često sam znao umirati od smijeha kad bi, zbog problema sa sluhom koje ima, pogrešno razumio rečenicu. Često je humor u seriji mračan, nije po svačijem ukusu, ali iznimno je teško balansirati horor i komediju, a Twin Peaks jedan je od najboljih primjera kako to pravilno napraviti. Također vrijedi napomenuti kako je čak i David Bowie glumio u Twin Peaksu! Njegov se lik spominjao tijekom serije, ali prvi smo ga put imali prilike vidjeti u filmu Twin Peaks: Fire Walk With Me iz 1992. Trebao se pojaviti i u The Returnu, ali zbog preuranjene smrti njegov je lik dobio novu svrhu i novi oblik.

Svaka scena u The Returnu napravljena je kako bi frustrirala gledatelje, bar sam ja dobio takav dojam. Sve je užasno produljeno, jako sporo i Lynch ubacuje mnogo umjetničkih trenutaka koji bi mogli natjerati ljude da prestanu gledati seriju. Zbog toga su mnogi i govorili kako je činjenica da će Lynch režirati svaku epizodu serije ujedno i najveća mana i najveća prednost. Onima koji nisu upoznati s njegovim radom, The Return neće biti nešto u čemu će uživati, a za one koji su upoznati s njegovim radom i obožavaju njegov stil, ovo će biti prava poslastica. Pogodite u koju grupu pripadam ja. Najbolji primjer takve scene definitivno je ovo. U te tri minute ne dogodi se apsolutno ništa. Kamera je u potpunosti statična i jedva da se išta može raspoznati na ekranu. Ali ipak, nešto u vezi s tim neznanjem i pukom neobičnosti te kaotičnim zvučnim dizajnom potpuno me fascinira. Tu sam epizodu pogledao već tri puta, a samo pisanje o njoj tjera me na ponovno gledanje (što ću i napraviti čim završim s pisanjem). Ono što me je najviše impresioniralo dok sam prvi put gledao seriju prije neke tri godine jesu dijelovi u nadnaravnom prostoru koji se zove The Black Lodge. Svaka kretnja i svaki govor snimljen je unatraške. Glumci su doslovno čitali tekst i hodali scenom naopako, a kasnije se snimka obrnula i time se postigao još veći efekt otuđenosti. Svaka riječ bila je netočno naglašena, a uznemirujuće kretnje glumaca samo su pridodavale ionako već uznemirujućoj atmosferi. Kako biste znali o čemu govorim, ako ne znate, evo jednog primjera. Fascinantno, zar ne?

Ova cijela „recenzija“ u potpunosti je subjektivna. Ako vam se ne sviđa što vidite, potpuno vas razumijem zašto. Twin Peaks nije za svakoga, ali u tome i jest bit. Lynch nije ovo napravio kako bi zadovoljio mase ljudi i zaradio na tome. On je ovo napravio iz ljubavi prema umjetnosti i likovima. Imao sam prilike pogledati i dokumentarac o njegovu umjetničkom životu, David Lynch: The Art Life, u kojem objašnjava kako se počeo baviti slikanjem i filmom. Objašnjava inspiracije i motive iza nekih njegovih djela i nakon tog dokumentarca potpuno drugačije gledam na njegova djela. Njegovi su filmovi ekstenzija njegovih misli i neopisivo mi je drago što mogu uživati u njegovoj umjetnosti. Ne znam koliko je ovo uopće dobra recenzija, ali tako to biva kada pokušavate apsolutno ništa otkriti o radnji serije koju obožavate i želite da ju drugi pogledaju. Svejedno, završit ću ovaj osvrt još jednim hvalospjevom. Twin Peaks i The Return najbolje su serije koje sam pogledao i svakako bih svima preporučio da bace pogled na njih! Neki će požaliti, a neki će možda naći novu omiljenu seriju, nikad se ne zna.

Za kraj, postavit ću poveznice za jednu od najstrašnijih scena iz serije, ali i jednu od najljepših scena.

Lovro Herbai, 4. b

 

Izvor ilustracija: Cristiano Siqueira

Komentari

komentara