Prepoznaj šarenilo

Piše: Petra Balija, 4. b

Osjećaj straha pomiješan sa srećom koju sam osjetila pri prvom službenom ulasku u Gimnaziju „Fran Galović“ u rujnu 2014. još je uvijek prisutan negdje u mojem sjećanju. Zapravo sam poprilično sigurna da ga se svaki učenik ove škole barem u magli sjeća. Neki se sjećaju što su odjenuli, s kim su došli do škole, kraj koga su sjeli i u koju klupu ili, ako ništa drugo, ravnateljeva poznatog govora koji na prvi dan nastave održi u svakom prvom razredu. Da, da, znam da razglabam gluposti koje ni nisu toliko bitne i kojih se svi manje-više sjećamo, ali ono što mi je danas zaokupilo pažnju činjenica je da su mi ovo zadnji zimski praznici u trajanju od minimalno tri tjedna, u ponedjeljak ću doživjeti posljednji prvi dan škole u svojem životu. Ma znam da imamo još proljetne praznike, ali za maturante ovo je zadnje polugodište koje počinje.

Nije mi cilj biti sentimentalna, već samu sebe i onoga tko će možda ovo pročitati malo osvijestiti. Nekako bih željela da posljednjih pet mjeseci u ovoj sivoj školi prihvatim svu njezinu boju. Jer, našu školu ne čini dvorana, crni hodnik, metalne stepenice, mostovi i stakleni zidovi, već svi ljudi koji svakodnevno njome koračaju. Sve te boje različite odjeće, tonova kože i umova koji imaju svoje vlastite interese. U gimnaziji smo prijatelji iako se bavimo sportom, umjetnošću ili znanošću.

Gimnazija „Fran Galović“ nije zgrada u Ulici doktora Željka Selingera 3 a, već arhitektonsko ostvarenje koje je spletom okolnosti bilo te sreće da svoje sivilo oboji organelom od sedamstotinjak potpuno različitih ideja, mišljenja i percepcija koji se svake godine mijenja.