Što kriju školske zadać(nic)e

Sezona je školskih zadaća i dajemo ih na čitanje dobronamjernoj publici

Živim stranije od stranca (F. Kafka)                

Čovjek je društveno biće. Sociologija nas uči da čovjek ne može živjeti bez zajednice te da nije prirodno da bude sam. Pa ipak, ljudi često odabiru samostalan život tvrdeći da su tako najsretniji.

Život je konstantna borba čovjekove individualnosti i onoga što mu „masa“ nudi i što se njoj sviđa. Ako odlučimo biti jedinstveni, neminovno ćemo biti izolirani i živjet ćemo „stranije od stranca“. Ali ako nas to učini sretnima, ne bismo li onda upravo takav život trebali odabrati? Bez bojazni da ćemo biti etiketirani kao čudaci jer to nije ono što nam znanost i stručne teorije govore da je „normalno“ ili, još gore, jer to nije način života većine. Kafka je odličan primjer za „etiketiranje“. On je pisao djela koja su čitateljima mučna, stravična i turobna. Njegove knjige možda su nam i odlične, ali unatoč tome na njega ipak gledamo kao  na kakvog introverta koji se ne uklapa. Držimo da je bio izrazito nesretan, a možda je baš on bio najsretnija osoba na svijetu. Dakako, on je izgovorio poznate riječi kojima je naslovljen moj esej. No, možda je on drugima bio stranac, ali ne i sebi. Ta je činjenica, za mene, po mnogočemu bitnija za sreću. Suživot s drugima može nas učiniti stranima samima sebi i zatomiti našu jedinstvenost te s time sve karakteristike naše posebnosti. Zvuči kao paradoks, a ustvari vrlo je realno. Vrlo lako možemo biti nepoznanice u vlastitoj obitelji. Ono „pravo ja“ u nama može se izgubiti vremenom. Život u zajednici znači i kompromise koji nam nisu uvijek po volji. Naravno da ovo nije kritika života s drugima i zalaganje za potpunu otuđenost i samovolju. Željela bih samo istaknuti činjenicu da moramo znati kada ipak treba poslušati  sebe kako ne bismo na kraju dana postali stranac sebi. Ponekad se pronađem u potpuno različitom mišljenju od ostalih vršnjaka i osjećam se dalekom i neshvaćenom. Nadvije se nada mnom kafkijanska atmosfera. Prolazni su to osjećaji s kojima se, vjerujem, mogu svi poistovjetiti. Postoje i trenutci kad sam stopljena s masom ili se prilagodim nečemu što je obično protivno mojim postupanjima. Vječna je to borba usklađivanja osjećaja, što sam navela i na početku. Želimo biti odlučni i samostalni, a istovremeno ne želimo biti odbačeni od svijeta.

Teško mi je izvesti konačan zaključak o ovoj temi. Nadam se da se ljudi većinom ne osjećaju kao stranci u ovom svijetu. Također, mislim da je povremeno takav osjećaj neizbježan jer u tim trenutcima možemo uočiti svoju individualnost i posebnost u usporedbi s drugima. Moj je savjet da u silini prilagodbe i strahu od izoliranosti ne postanemo stranci sebi samima.

 

Marta Hrastić, 4. g

Struja svijesti jedne maturantice 

Katarina Horvat, 4. g

Do NOT follow this link or you will be banned from the site!