Pišu: Sonja Homar i Petar Kukec
Roman Proces jedan je od posmrtno izdanih romana Franza Kafke, jednog od najznačajnijih pisaca 20. stoljeća. Iako mu je sam autor, kao i drugim svojim djelima, namijenio sudbinu spaljivanja, roman je zahvaljujući Maxu Brodu, Kafkinu prijatelju, sačuvan za nadolazeće generacije čitatelja. Glavna tema romana sudbina je protagonista Josefa K.-a, bankovnog prokurista, koji biva optužen za njemu nepoznat zločin te tako započinje mukotrpni pravni proces koji ga prati sve do kraja romana. Ili, započinje li?
Iskreno govoreći, odgovor na pitanje traje li uopće K.-ov proces teško je odgonetnuti. Naime, sami postupci, procedure i faze procesa potpuno su obavijeni velom tajne i navodno se odvijaju na nekom višem nivou sudstva koji je u potpunosti nedostupan ikome od građana, nižih odvjetnika i činovnika. Tako K. iz mnogih izvora pokušava doznati mrvičke informacija o svojem procesu, ali nikada ne uspijeva. Čak i banalna informacija o razlogu njegova uhićenja i zločinu koji je navodno počinio ostaje mu u potpunosti nedostupna. Zbog toga se K.-ov odnos prema procesu mijenja iz vrlo angažiranog, samostalno ili posredovanjem odvjetnika ili drugih bolje informiranih osoba, u pasivan, trpilački stav u kojem namjerava izdržati do kraja procesa. Takvo stanje stvari krajnje psihički opterećuje K.-a, nesposoban je izvršavati svoje poslovne dužnosti, gubi interes i obuzima ga osjećaj ravnodušnosti pri pomisli na beskrajnu, zapetljanu mrežu birokracije u koju se spletom okolnosti upetljao.
Cijeli čitateljski doživljaj situacije Josefa K.-a pojačava vremenska i prostorna neodređenost romana. Čitajući, dobivamo dojam da izvjesna radnja traje vječno, a ništa se zapravo ne događa s K.-ovim procesom. Mjesta radnje koja se spominju Kafka prikazuje krajnje univerzalno, kao da bismo mogli govoriti o bilokojem gradu, bilokojoj katedrali, bilokojem predgrađu… Takav princip on nadalje primjenjuje i na likove: rijetki su oni likovi koji imaju vlastito ime i prezime, počevši od protagonista kojem saznajemo samo osobno ime i inicijal prezimena, a da ne govorimo o Odvjetniku, Trgovcu, Svećeniku i ostalim likovima koji su ostali potpuno bezimeni i tipizirani. Tu tehniku Kafka primjenjuje s namjerom da naglasi kako se često sasvim prosječni ljudi mogu naći u istoj bezizlaznoj situaciji kao i Josef K. te kako postoji čitavo mnoštvo ljudi koje može utjeloviti samo jedan tip lika. Primjerice, K.-ov Odvjetnik može prikazati osobine čitave svoje profesije, a može i lako biti zamijenjen za nekog drugog odvjetnika jer bi obojica bila potpuno jednaka.
Tako Josef K. u čitavom romanu biva okružen bezličnim tipovima, likovima od kojih traži pomoć, a ne dobiva ništa osim obeshrabrenja i razočaranja u vlastite postupke. Često mu se postavlja pitanje: Jesi li kriv?, na koje ni sam K. ne zna odgovoriti. Isprva je uvjeren u svoju nevinost, preispituje svoje postupke i ne nalazi ništa što bi ga moglo inkriminirati pred zakonom. Nadalje, kako da se utvrdi nečija krivnja ako nije poznato djelo za koje ga se okrivljuje? To je glavna nepoznanica K.-ova procesa, rješenjem koje bi možda i mogao pripremiti vlastitu obranu. Do kraja romana K. nije pronašao odgovor na pitanje vlastite krivnje i ta ga spoznaja završno osuđuje.
Zadnji događaj u romanu prizor je K.-ova smaknuća. Dvojica krvnika u polucilindrima dolaze navečer po optuženika, odvode ga u napušteni kamenolom i ondje ga nožem ubijaju. K.-ova smrt može se shvatiti kao smaknuće hladnim oružjem, ali i kao umiranje od srama. Taj sram koji možda i više od noža ubija protagonista dolazi upravo od izostanka spoznaje o vlastitoj krivnji koja je bila glavni ključ rješavanja njegova slučaja. Bez te spoznaje K. je prepušten nagađanjima i obuzima ga nesigurnost koju ne može premostiti pa se stoga njegova smrt može shvatiti i kao završni gubitak nade u pobjedu pojedinca nad sustavom birokracije koja ga je neumoljivo pritisnula i zarobila.
Tematika romana toliko je aktualna da to možda i ne treba naglašavati. Svakodnevno doznajemo o pravnim slučajevima koji traju unedogled, izvana su mistični skupovi koje nitko ne može objasniti, a na kraju dovode do zanemarivih rezultata potrošivši usput nepovratno vrijeme, novac i živce uključenih. Još bolje Kafkin roman možemo shvatiti ako smo se ikada našli u redu bez kraja u nekoj čekaonici, trateći sate zbog nekog štambilja na komadu papira koji je samo jedan u nizu mnoštva koji su nam potrebni da bismo zadovoljili potrebe beskrajne birokracije koja nam usustavljuje živote. Takvi doživljaji definiraju svakodnevicu modernog čovjeka jednako dobro danas kao i u Kafkino vrijeme, a to je činjenica koja obeshrabruje. Možda ćemo jednoga dana dovoljno evoluirati kao vrsta i urediti svoje pravne sustave na način da olakšavaju, a ne otežavaju svakodnevne situacije koje zahtijevaju pravnu podlogu, a do tada nam ostaje, kao i K.-u, podnositi sustav u kojem živimo.
Sonja Homar, 4. b
Proces Franza Kafke roman je koji govori o Jozefu K.-u i započinje na protagonistov trideseti rođendan. U početnim riječima romana ulazimo u svijet bankarskog službenika koji saznaje da je optužen i uhićen iz nepoznata mu razloga. Njegova suđenja odvijaju se u najčudnijim mjestima za takve događaje stvarajući sliku o cijelom procesu kao da je dječja igra. Začuđen takvim okrivljenjem, K. razmišlja koji je uzrok optužbe, no ne nalazi rješenje zagonetke. Prihvaća svoju sudbinu i počinje svoj sudski proces doživljavati kao pratioca na životnom putu, suputnika koji ga slijedi bez pravoga motiva. Je li protagonist postupio ispravno? Svaka koliko-toliko normalna osoba postupila bi poput njega. Svatko tko imalo razmišlja racionalno shvatio bi ovaj proces kao igru, podvalu koju bi netko od bliskih prijatelja napravio osobi koja ulazi u svijet odraslih, koja je dosegnula onaj broj godina kojeg se svi u tom trenutku plaše i s nostalgijom žele osjetiti kako je to ponovo imati 25.
Prateći tako njegovo traganje za odgovorima na pitanja kojih je beskonačno mnogo, shvaćamo da uistinu nismo sigurni u kojem je vremenu i u kojem mjestu smještena radnja. Takvim odnosom pisca prema tim sastavnicama djela stječemo dojam da radnja može biti smještena u bilo koje vrijeme i bilo koji prostor, samo je potrebna osoba koja navršava 30 godina, noćni ormarić koji će poslužiti kao stol s kojeg će sudac izreći presudu, sudac, dva-tri zaštitara i pokoja žena koja će u nama probuditi intrigu.
Trčeći u korak s odgovorima, K. nikako da ih dostigne. Odgovori će uvijek biti korak ispred njega kao što objašnjava i aporija protiv kretanja grčkog filozofa Zenona. Zenon je kao i K. želio dokazati da su njegove teze ispravne i da je sve ostalo nebitno. U ovom slučaju Ahilej će biti K., a odgovori predstavljaju kornjaču. Koliko god kornjača bila spora, toliko su i odgovori željni da se ulove i da napokon iziđu na površinu. Krivnja će zauvijek ostati lebdjeti nad K.-ovom glavom i stvarati probleme onome koji se nalazi ispod njih.
Približavajući se kraju romana, K. postaje opsesivno opterećen optužbama na vlastiti račun. Tragajući za bilo kakvim naznakama rješenja zagonetke, nailazi samo na prazan prostor. Kao što stara izreka glasi, srlja kao guska u maglu, iako otkriva osobe koje bi mu mogle pomoći, ne uspijeva naći rješenje. U godini dana stalnih odlaženja na sud K. je shvatio kako je sve što radi u vezi sa slučajem besciljno jer, ipak, proces je kada nešto traje, a njegova muka definitivno je trajala.
Na 31. rođendan u crnom odijelu čeka dvojicu koja će doći po njega. Od jada je njegova volja za životom postajala sve manja i manja, dok nije dotaknula minimum. Završavajući roman, Kafka je ubio svojeg protagonista. Je li uzrok smrti ubod nožem ili stid, pitanje je sad!
Sagledavajući oba kuta mogućih krajeva, moj um više razumije da je K. umro od stida. Nažalost, okolina je utjecala na njegovo doživljavanje vlastitoga ja. Okolina je željela da se on osjeća krivim te se zbog pritiska okoline on počeo tako i doživljavati. Ubod noža samo je krinka pod kojom se skriva stid koji mu je u tom trenutku došao do grla.
Petar Kukec, 4. a