U prilog novom optimizmu

Sonja Homar, 4. b: Zanimljivo 21. stoljeće

Zagazili smo tek 17 godina u 21. stoljeće, a već raspravljamo o tome možemo li ga nazvati zanimljivim. Nakon izrazito turbulentnog, ratovima prošaranog 20. stoljeća stiglo je, možda najviše dosad tehnološkim napretkom obilježeno, 21. stoljeće.

Ako zadržimo kriterij zanimljivosti po nasilnim sukobima, ovo stoljeće neće zaostati za prethodnim – stalni sukobi na Bliskom istoku i drugdje još nas uvijek podsjećaju da ljudskoj gluposti i brzo nastupajućoj amneziji nema kraja. Ipak, nemojmo biti pesimisti jer Treći svjetski rat valjda još neće nastupiti. Ono najbolje našem društvu donijela je upravo brzo napredujuća znanost – medicinska skrb produžuje nam život, a stalni tehnološki izumi pomažu da nam nikad ne bude dosadno. S malih ekrana upijamo vijesti iz čitavog svijeta, istražujemo, učimo o čemu god nam srce želi i postajemo otvoreniji prema novim iskustvima. Stupanj tolerancije prema različitostima općenito postaje viši, a muškarci i žene nikad prije nisu imali jednakiji položaj, što je uistinu ohrabrujuće. Nadalje, obrazovanje i informiranost prestali su biti povlastica i postali preduvjet za postanak ravnopravnim članom društva. Tako i udio visokoobrazovanih stalno raste zajedno s prosječnim životnim standardom, što nam govori da ljudi općenito mogu živjeti sve udobnije i kvalitetnije.

Mislim da samo po čimbenicima koji nam dokazuju općeniti napredak i poboljšanja svijeta u kojem živimo možemo zaključiti da razloga za optimizam svakako ima, a raspravu o zanimljivosti tekućeg našeg stoljeća završiti tvrdnjom: da, zanimljivo je i takvo će i nastaviti biti.

Tara Knežević, 4. a: Obilježja vremena

Prema jednoj kineskoj poslovici, bolje je živjeti u dosadno nego u zanimljivo doba. No, što to određuje neko doba kao zanimljivo ili dosadno? Čine li samo ratovi, bolesti i ostale nepogode neko vrijeme zanimljivim?

Smatram da ne, ali problem je što su ljudi najčešće fokusirani samo na negativno. Epidemije, neimaština, feudalizam i visoki porezi, brojni ratovi – svi su ti pojmovi asocijacije na srednjovjekovnu Europu. Međutim, i bez velikih ratova i sukoba kmetovima je umjetnost bila preživjeti. Dnevno su ih oblijetale mnoge obaveze i nevolje. Ljudska prošlost i sadašnjost nisu jednostavne da bi ih se moglo podijeliti na zanimljivu i dosadnu. Smatram da u svakom razdoblju ima elemenata i jednog i drugog. Današnjica se smatra vrhuncem ljudskih dostignuća. Zašto? Zbog globalizacije koja je povezala svijet toliko da svakog trena možemo saznati što se događa na drugoj strani svijeta. Plivamo u informacijama i one do nas dolaze raznim medijima, bili oni u tiskanom obliku kao novine i časopisi ili pak u audiovizualnom obliku kao vijesti na televiziji. Ta velika povezanost svijeta možda je i razlog zbog kojeg se ljudi najviše odvajaju, sumnjaju jedni u druge i osuđuju jedni druge. Mediji stvaraju masovne histerije, kao npr. vrlo aktualan terorizam. Diljem svijeta zbog pogrešnih shvaćanja, prihvaćanja predrasuda i zatupljenosti muslimani su zlostavljani. Nestaje suosjećanja među ljudima, ali ono što je vrlo bitno i što nas zanima jest koje je cipele Kim Kardashian posudila od mlađe sestre Kylie. Naravno, isti ti mediji prenose i neke pozitivne stvari i pridonose boljem prihvaćanju i shvaćanju pojedinaca, kao npr. gay zajednice. Isto tako, zahvaljujući internetu, nedavno sam saznala da u Keniji vojska štiti zadnju mušku jedinku sjevernog bijelog nosoroga. To je zastrašujuća vijest, ali opet – pomoću interneta skupila se određena svota novca za njegovu zaštitu.

Kao obilježja vremena u kojem živimo svakako bih istaknula neupućenost i sebičnost, ali i ljubav i borbu. Borbu za bolje sutra za našu djecu i unuke. Živimo u zanimljivo doba, ali na nama je hoćemo li dopustiti da ono bude zapamćeno po ratovima ili po solidarnosti i prihvaćanju drugih.

Monika Horvat, 4. a: Naše vrijeme

Zapitamo li se živimo li život kakav bismo željeli živjeti, kakav će biti naš odgovor? Dozvoljava li nam uopće vrijeme u kojem živimo da iskoristimo svoje potencijale i ispunimo vlastite želje? Kasnije, ako su odgovori na prethodna pitanja potvrdni, nameće se jedno novo. Jesmo li sretni i o čemu ovisi naša sreća te je li ona zapravo naša?

U ovo vrijeme užurbanosti, stresa i jednoličnog življenja sreća i potpuno zadovoljstvo nešto su što ljudi rijetko nalaze ili to nalaze u potpuno pogrešnim stvarima. Nismo zadovoljni dok nemamo kuću kakvu ima naš susjed, auto kakav ima naš prijatelj, još bolji, dapače. Ne znamo cijeniti ono malo vrijednih stvari što ih imamo, a one nisu materijalne, nego su to zdravlje, obitelj, prijateljska ruka. Sve bismo to odbacili kako bismo postigli cilj koje nam je postavilo društvo, a nama osobno ništa ne znači. Svakodnevno nam mažu oči tamnim bojama pa mašu pred nama svjetlucavim neistinama, a mi ih zdušno prihvaćamo ne razmišljajući o posljedicama koje s time dolaze. Tako postajemo osobe koje ne misle svojom glavom, govore što i svi drugi govore te rade što i svi drugi rade. Prestajemo biti individue i odbacujemo mogućnost samostalnog odlučivanja koja nam je dana. Prihvaćamo režim u kojem tehnologija odlučuje što je pismenost, kultura postaje udžbenik sam za sebe, a mediji se nalaze na diktatorskim pozicijama i šire strah među ljude slaba uma i prekrivenih očiju, ušiju i usta. Taj strah medijima donosi novac, a u naše vrijeme novac se nalazi u središtu galaksije, kao sunce oko kojeg se sve vrti.

Na kraju svega, možemo li stvarno zaključiti da smo sretni? Svi smo dobro svjesni da se naša sreća ne krije u novcu, ali to uporno zaboravljamo i zavaravamo se time da je novac samo sredstvo kojim ćemo postići ono što zaista želimo. Sreća se, ljudi dragi, nalazi u prilično malim stvarima kao što ste mogli čuti puno puta, ali doista je tako. A život koji živimo jedini je koji imamo, zato nije bitno u kojem vremenu živimo, bitno je kako ćemo ga iskoristiti kako bismo taj život proveli najbolje i najispunjenije što možemo.

Ilan Šepec, 4. d: Naše vrijeme

Zanimljivo je kako je prva misao koja mi pada na pamet kada čujem sintagmu „naše vrijeme“ koliko je ono iskvareno. Odmah naviru negativne misli o svijetu u kojem živimo. Pa zar je današnji svijet toliko loš da mi i ne dopušta da razmišljam o dobromu? Ne znam, ali u jedno sam siguran – kada nas bilo kakva negativnost „zakvači“, treba je se odmah otarasiti i nastojati razmišljati pozitivno. Mi ljudi… Mi ljudi hvalimo se kako smo najinteligentnija bića na svijetu. Dobro, možda na planetu, ali nikako u svijetu (čitaj: Svemiru). Kako mogu biti tako siguran u to? Toliko smo toga stvorili, toliko toga podigli, ali jednako tako i uništili. Najveći graditelji, ali i najveći razarači. Koliko napredujemo u nekim aspektima, u drugima se unazađujemo. Živimo u 21. stoljeću, a i dalje ratujemo. Pa nismo se pomaknuli dalje od pračovjeka! Umjesto da si svi pomažemo i budemo kolegijalni, pohlepni smo i klanjamo se novcu. Glupost! Je li vjera u bolji svijet izgubljena? Nije. Uvijek je tu, ali polako iščezava. Naravno, nije sve tako sivo, no daleko je od čiste bjeline… Naposljetku, je li ovaj svijet uopće naš? Je li ovo vrijeme uopće naše? Možda smo samo nečije marionete, obični pijuni. Čista igra. Igra ili ne, u svakom slučaju bolje je pročitati uputu prije prvog poteza.

Antonio Međurečan, 4. d: Naše vrijeme

2017. godina – svijet je već dobrano ugazio u 21. stoljeće. Vrijeme je velikih dostignuća na znanstvenom polju. Tehnologija iz dana u dan sve više napreduje i gotovo je nemoguće s njom držati korak. Vrijeme je kapitalizma, a ljudi se malo-pomalo dijele na bogate i siromašne dok srednji sloj više i ne postoji. Oni bogati žele još, žele biti još bogatiji, još moćniji, a za ostvarenje tog cilja ne ustežu se od korupcije. S druge strane, milijuni i milijuni ljudi, u ovo napredno tehnološko doba, i dalje gladuju. U svijetu se i dalje vode ratovi, pretežito na Bliskom istoku s kojeg svakodnevno dolazi teroristička opasnost od koje više nitko nije siguran. Prema Europi slijeva se velik val izbjeglica koje spas vide u zapadnom svijetu. No ni taj Zapad nije bajan. U svim državama sve više jača ekstremna desnica, ponovo se podižu žičane ograde, zidovi, gubi se povjerenje, raste netrpeljivost i mržnja, vlada sveopće ludilo. Svjetski moćnici međusobno se provociraju, iskazuju svoju nuklearnu moć, prijete nuklearnim ratom bez razmišljanja o posljedicama koje bi mogle biti kobne za sav živi svijet. Nekad se za Balkan govorilo da je „bačva baruta“. Sada bismo za cijeli svijet mogli reći da je jedna velika „bačva baruta“, a fitilj je sve tanji i tanji…

2018. godina – Hrvatska. U zemlji u kojoj je velik broj nezaposlenih, iz koje svakodnevno odlazi velik broj mladih obrazovanih ljudi koji ovdje ne vide mogućnost za napredak i prosperitet, u zemlji u kojoj mnogi žive na rubu gladi, najveći su problemi – ime trga i spomen-ploča. Ovakvo stanje najbolje bi se moglo sročiti, sada već svevremenskim, stihovima splitske grupe T.B.F.: „U saboru jutros isti debilizam, čiji je stari bija ustaša, čiji partizan.“ Izgleda da se u Hrvatskoj ljudi isključivo dijele na komuniste i Hrvate. Pritom se pod imenom Hrvat izjednačuju domoljublje i nacionalizam branitelji i ustaše, dok su komunisti – svi ostali. Za mnoge ne postoji nikakva razlika između komunista i antifašista, partizana i Srba – sve je to isto. Žalosno je što svi maju potrebu pozivati se na povijest, a očigledno je da ne znaju ni najosnovnije osnove. Makar, u današnje vrijeme i sama je povijest, na neki način, relativna. Tko zapravo piše povijest? Pobjednici. I aktualna vlast. Sve što trebamo znati učimo onako kako to odgovara „onima gore“. Uče nas da sada imamo svoju državu u kojoj je sve divno i krasno dok u onoj prijašnjoj ništa nije valjalo. Naši su, pak, roditelji o toj prijašnjoj državi slušali same hvalospjeve. Josip Broz nije bio „dobar skroz“ kako se to nekad učilo, no isto tako nije ni bio „grozan skroz“, kako nam se to svim silama želi prikazati. Velik broj tih „velikih Hrvata“ koji su protivnici svega jugoslavenskog i koji se kunu u Hrvatsku nekada su i sami bili na visokim položajima u Partiji. Tu se postavlja pitanje: Imaju li ljudi u današnje vrijeme istinske stavove i ideale?“

Čovjek našeg vremena teži samo jednom idealu – moći. On želi biti na vrhu i pritom ne bira sredstva kako da to i postigne. Kad je na vrhu, uživa u prezentiranju svoje moći i gaženju svih ispod sebe. Ljudi su danas skloni generaliziranju i čistoj podjeli na dobre i loše. Tko je zapravo dobar, a tko loš? Iz perspektive prosječnog Hrvata, Hrvati su dobri, a Srbi loši. Europljani, odnosno kršćani, pozitivni su, a svi muslimani teroristi koji žele uništiti svijet kakav poznajemo. Istina je, zapravo, da među svima nama ima i dobrih i loših, usudio bih se reći, mnogo više oni dobrih. No, ljudi su jako povodljivi i vjeruju u ono što čuju. Bolesni moćnici koji vide samo vlastite interese pune im glave lažima i obmanama te ih tjeraju da čine loše stvari.

Kako onda živjeti u ovo vrijeme? Ako želimo učiniti ovo naše vrijeme boljim, trebamo početi gledati svijet vlastitim očima, sami razlučiti dobro od lošeg, misliti svojom glavom. I, što još? Treba djelovati. Suprotstaviti svim oblicima nepravde na koje nailazimo i svima njima, pretjerano samouvjerenim, bahatim, debelim, naoružanim vođama reći, jednom za svagda – dosta! Jedino tako možemo osigurati bolji svijet za našu djecu. U protivnom, pitanje je hoće li svijeta za našu djecu uopće i biti. Hoće li biti njihova vremena? Hoće li biti njih? Hoće li, u skorijoj budućnosti, uopće biti ljudi i svijeta?

Adrian Goršeta, 4. d: Naše vrijeme

Čovječanstvo je mnogo toga prošlo od vremena kad je živjelo čoporativno u špiljama i tumarajući stepama i savanama tragalo za hranom. Taj se princip života i vremena nije nimalo promijenio. Ljudi žive čoporativno u nastambama tumarajući ulicama, koje su nekad bile stepe i savane, tražeći hranu.

Vrijeme u kojem mi živimo jest 21. stoljeće i svojim je dostignućima i obilježjima veoma razočaravajuće. Živimo u dobu kada se inovativnost slavi i noviteti iz bilo kojeg područja nadnaravna su čuda te se liberalizam uzdiže zbog svojih novih i slobodnih pogleda na svijet, ali svi se bojimo priznati da smo konzervativni jer strepimo od iste te inovativnosti zato što nam je ugodnije proživljavati ista i poznata iskustva. Tu nam tvrdnju dokazuje i banalan primjer videoigre „Super Mario“. Kada je igra prvi put izišla, poharala je tržište Japana i SAD-a. Svaka iduća igra prodala se lošije nego prva, no zanimljiva je stvar da su se igre za koje su igrači govorili da su inovativne i drugačije prodale drastično manje od onih koje su svojom formulom bile bliže originalu. Možda je taj primjer suviše banalan, no da sami sebe i druge obmanjujemo, dobro nam služe primjeri muško-ženskih odnosa i zastupljenost određenog spola u nekom sektoru ili djelatnosti. Tu nastupa feminizam koji zastupa tvrdnju da su žene potlačene i da nemaju iste uvjete napredovanja jer se muškarci preferiraju. To je obmana koja sije razdor i mržnju u naše društvo. Žene nemaju iste uvjete za neke djelatnosti poput muškaraca jer nam biologija diktira neke stvari zbog kojih smo takvi kakvi jesmo. Zato postoje dominantno ženske i dominantno muške profesije.

Kad se odmaknemo od te razine pojedinca i društva i pogledamo na svijet, vidjet ćemo da situacija nije lijepa. Mnoge zemlje doživljavaju obrnutu demografsku piramidu, tj. imaju više starih i umirovljenih nego onih koji su sposobni raditi i koji su mladi. Na čelo jedne od najjačih država na svijetu, SAD-a, došao je veoma egoističan i prizeman čovjek. To nužno nije problem, osim što je ispisao Ameriku iz dogovora o smanjenju emisije CO2. Svaki nam se dan istina prešućuje i velike medijske korporacije mažu nam oči lažima i glupostima. Socijalne mreže zarobile su nas u začaranom krugu željenja i napuštanja tih želja koje na nas djeluju slično teškim drogama i živimo u stalnoj potrebi da se opet „nafiksamo“ jer nam je lakše tako živjeti. Zapad se ulijenio. Dok jedan Azijat sam može napraviti kompleksnu tvorevinu poput videoigre, pola Zapada ne može se ustati jer im se neće, a druga je polovica za to pretila. Naš je sustav obrazovanja utemeljen na reprodukciji već rečenog bez ikakvog kritičkog pristupa ili slobode umjetničkog izražavanja. Odjeli za samopomoć u knjižarama ovoga svijeta nadmašuju svojim obimom sve ostale odjele.

Mentalitet je 21. stoljeća traženje izlike ili odgađanje nečega za sutra. Okruženi demagozima i živeći u društvu gdje i najbolji prijatelj svakog trena može napasti sleđa i podnose se različiti oblici „nevinog“ napastovanja, ne možemo se čuditi da je čovjek postao i socijalni lovac i socijalna lovina. Svijet i život bi se uvelike mogao promijeniti, ali samo onda kada bi ti isti koji zahtijevaju promjene svoje razloge temeljili na činjenicama, a ne na osjećajima.

Komentari

komentara