Signs of the time

Nastavljaju pristizati radovi naših maturanata na temu “Naše doba”, u njima raspravljamo kakvo je naše doba, je li “zanimljivo” te kakve smo mi osobe, jesmo li u skladu s njim. Možda će vas neki od ovih tekstova potaknuti na razmišljanje, a ako želite podijeliti svoje mišljenje s ostalima, možete napisati svoj tekst

Ira Kvakarić, 4. a: Vrijeme u kojem živim

Vrijeme u kojem živim vrijeme je u kojem prevladava tehnologija. Ona je jedno od čovjekovih najvećih postignuća, život nam čini (uglavnom) jednostavnijim i ugodnijim.

Pomoću nje farmacija i medicina znatno su napredovale, promet je ubrzan, zadaće mogu brže i efikasnije biti napisane/prepisane, a i Sjeverna Koreja ne bi uspjela unaprijediti svoje nuklearne bombe bez nje… Zahvaljujući društvenim mrežama, čak više ne moramo gledati ljude želimo li komunicirati. Društvo preko društvenih mreža potiče ljude da budu slobodni, jedinstveni i iskoriste svoje pravo glasa. Jer, danas živimo u slobodnijem svijetu, zar ne? I što se onda dogodi? Pojedinci počnu izražavati svoje „ja“, svoje želje, snove, nade… Ali naravno da ih spomenuto društvo počne omalovažavati i protiviti se njihovim stavovima i onome što jesu. Posljedice toga obično su širenje komentara mržnje preko Facebooka i Twittera, prosvjedi, ubijanja na ulicama, dolazak predsjednika koji potiče takvu mržnju… No, to utječe i na mlade koji se pokušavaju pronaći gdje se uklapaju u cijelu tu priču. To zna biti dosta teško s obzirom na svakidašnji stres čiji je glavni krivac škola, matura, odabir fakulteta s kojim počinje i buduća karijera koja mora biti financijski osigurana i poželjno je da je to nešto čime bismo se voljeli baviti do kraja života. Ali bez pritiska! I što onda reći o vremenu u kojem živim? Ljudi su zaboravili komunicirati bez pametnih telefona, izražavati se bez kratica i emotikona. Ništa nije naučeno iz prošlostoljetnih ratova, kako prihvatiti i poštivati jedni druge, odnosno međusobne razlike. Očito još dovoljno života nije izgubljeno ili ljudi propatilo, pa se i dalje vode ratovi. Živim u vremenu u kojem i dalje milijuni djece gladuju i lišeni su prilike za obrazovanje i bolji život. I da, sad sam fokus stavila samo na negativne strane ovog razdoblja, ali što mogu kad sam razočarana što i dan-danas postoje homofobi, rasisti i ljudi koji ovaj svijet čine gorim mjestom?

 

Patricia Rašan, 4. a: Obilježja vremena u kojem živimo

Dobrodošao, Stranče, u 21. stoljeće – stoljeće u kojem živimo uz nevjerojatnu tehnologiju, u kojem carujemo znanjem i otkrivamo nove svjetove. Dobrodošao u stoljeće puno prilika za bolje sutra koje čovjek svjesno uništava.

Vrijeme u kojem živim obiluje ljudima koji imaju sve, a opet su bijedni, prazni. Materijalno bogatstvo odavno je postalo važnije od duševnog. Dok se jedni prepiru oko nuklearnog oružja i komada zemlje, drugi umiru od gladi. Nevažni naslovi poput „Što predsjednik Trump jede svakog jutra“ ili „Pogledajte kako je mačka prešla cestu“ kradu svu medijsku pozornost od važnih stvari. U svijetu se uglavnom ističe ono negativno, a takvi su postali i ljudi. Čaša koja je napola prazna i sat koji brzo otkucava sekunde simboli su ovog vremena. Tehnologija je preokrenula naše živote i prijatelje učinila neprijateljima. Naravno, tehnologija nije glavni krivac ovakvog stanja. Krivac je čovjek koji stvara za dobrobit svih ostalih, ali zapravo sebe stavlja na prvo mjesto. Krivci smo svi mi koji se predajemo vremenu i situaciji koja nas je snašla. Ne trudimo se promijeniti sutrašnjicu. Mi nemamo vremena za to. Mi žurimo za nedostižnim i zanemarujemo ono što imamo. Više ne znamo cijeniti mir i ljepotu. Više ne znamo cijeniti obitelj i prijatelje. Umjesto zbog vlastitih problema brinemo se zbog tuđeg mišljenja.

Dobrodošao, Stranče, u vrijeme neizvjesnosti i vječnog sna, u vrijeme mržnje i prezira. Dobrodošao u vrijeme bez toplih pogleda. Reci mi, Stranče, sviđa li ti se ovo vrijeme?

Petar Kukec, 4. a: Naše vrijeme

Prema svim statistikama ovo je najnaprednije i najbolje razdoblje u povijesti čovječansta, no je li to doista tako? Živimo li kao carevi? Uživamo li u svim blagodatima koje nam pruža naš planet?

Iako bi nas svi oni koji su živjeli u prošlim stoljećima nazvali sretnicima, mi ih možemo razuvjeriti i sebe nazvati zatvorenicima, a njima dodijeliti titulu sretnika. Iako bi nam oni zavidjeli zbog enormno velikog napretka tehnologije i svih grana znanosti, mi možemo žaliti što smo stvoreni baš u ovome razdoblju. Srećom, oni ne znaju kako je biti zatvorenik rutine, kako je biti zarobljen u kavezu koji se doima kao da se svakim danom sve više i više smanjuje. Ti srećkovići ne znaju kako je to hodati planetom s okovima oko udova i punim ustima riječi koje iako zvuče primamljivo zavaravaju naš mozak i tjeraju tijelo da bude glumac koji je dobio ulogu slobodnog čovjeka, pticu koja proživljava život raširenih krila. Rođenjem, dobili smo uputu da bojimo život svojim bojama, da ga činimo onakvim kakav mi želimo da bude i da ga njegujemo i pazimo, da iskoristimo svaki trenutak koji nam je darivan, no možemo li to? Možemo li slobodu nazvati upravo tim riječima ili se sloboda 21. stoljeća zove banka, tehnologija ili pak sustav koji nas sve stavlja u isti koš s istom etiketom na čelu? Što piše na toj etiketi? Eh, dragi moj prošlostoljetni prijatelju, za one moćne mi smo samo kombinacija brojeva, niz koji umjesto da nas razlikuje stvara jedan lanac brojeva koji ide u beskonačnost. Ti moćnici, koje smo sami izabrali, umjesto da nas tretiraju kako bi trebalo tretirati jednog slobodnog i suvremenog čovjeka, smatraju nas životinjama koje su ne svojom krivicom završile u zoološkom vrtu. Tjeraju nas da stojimo tu gdje stojimo, na pokretnoj traci, kao nežive stvari. Iako nam govore kako je ta traka život pun svega onoga lijepoga što se vidi na ekranima ogromnih ekrana, o čemu svi sanjamo. Dragi moj prijatelju, nije tako. Iako je tehnologija napredovala i omogućila nam televizore u boji, naš kvaziživot i dalje je ostao crno-bijel. Na toj traci s crno-bijelim okruženjem, izmoreni od svih briga koje su teret na našim plećima, dolazimo do ruba. Zadnjim trzajima posežemo u džep tražeći ono malo novca kojim bismo mogli kupiti oprost od svih grijeha, ali ne nalazimo ništa. Očito smo u životu bili zločesta djeca koja nisu dobivala džeparac, ili smo čak dobili neki sitniš, ali nam je i to sustav uzeo pod izlikom da će nam ga pričuvati.

I takvi, ispunjeni proživljenim životom padamo u zaborav kao i ti, dragi moj prijatelju. Sada smo zajedno, napokon se možemo upoznati, prepričati sve one „doživljaje“ koji su obilježili naše živote. I, kakav je bio tvoj život?

 

Marija Hojsak, 4. b: Vrijeme u kojem živimo

Prolaze sekunde, minute, sati, dani, mjeseci, godine… Vrijeme prolazi i dolazi – uvijek novo, razvijenije nego prijašnje. U današnje vrijeme brži je razvoj na svim područjima, a znanstvena postignuća nadmašuju najsmionija očekivanja. Današnje vrijeme nazvala bih elektroničkim kaosom.

Ljudi su sve više, većinom nesvjesno, postali robovi ljepote, mobitela, lajkova i društvenih mreža. Druženja s prijateljima većinom potrošimo na pisanje poruka, pregledavanje lajkova, objavljivanje statusa. Takvim „druženjem“ zanemarujemo osobe oko sebe, ne slušamo što govore i stalno smo odsutni. Kada se vratimo kući, ponovno upalimo mobitel i hipnotizirani buljimo u svjetleći bijeli ekran ne primjećujući kako vrijeme prolazi. Gubimo sate i sate prilijepljeni uz svjetleće ekrane, ne obaziremo se na okolinu i događaje u našoj svakodnevici. Mislim da ljudi danas uzalud troše vrijeme na nepotrebne stvari, a ne misle kako svatko od nas ima talente i potencijale koje treba iskoristiti i pokazati. Ljudi su nesvjesni ovisnici o mobitelima, a posebno o društvenim mrežama. Ne želim reći da vrijeme u kojem živimo nije lijepo niti da je sve što je novo nužno i loše. Rekla bih samo da se ne znamo služiti modernim i razvijenim vremenom. Trebali bismo postaviti granice i ne dopustiti da tehnologija vlada nama, već da mi vladamo njome.

Zbog toga mislim da možemo reducirati korištenje mobitela, iskoristiti talente koje smo dobili, družiti se jedni s drugima i – najvažnije – iskoristiti svaku sekundu ovoga modernoga vremena koje je, ne smijemo zaboraviti, najrazvijenije dosad.

Lovro Grgić, 4. d: Naše doba 

Profesorica nam je zadala zadaću da nešto napišemo na temu “Naše doba”.  Apsolutno mi ništa nije padalo na pamet u vezi s tim pa sam počeo razmišljati što bih rekao kad bi me profesorica pitala zašto nisam napisao zadaću. To bi išlo nekako ovako:

“Pa ne znam. Nije mi padalo na pamet ništa što nije potpuni ‘cringe’. Razmišljao sam da pišem o današnjoj kriptičnoj, zapetljanoj politici u nas i u svijetu i o očito nepotrebnim ali potrebnim sukobima ideja, pojedinih osoba i stvarnih i nestvarnih (!) država koje ona neprekidno stvara. Mislio sam pisati o lažljivim medijima čija se kontrola svijeta čini sveobuhvatna, kojima svakim danom sve manje vjerujem, što je ironično jer sam ih odavno prestao aktivno i neaktivno konzumirati. Imamo još toliko problema, na primjer mogao sam pisati o citatu ‘There is no ethical consumption under capitalism.’ koji je apsolutno istinit, ali je zaista neugodan pa o njemu puno i ne razmišljam.

Ima još bezbroj takvih problema i svi su oni stvarni i vrijedi o njima pisati i raspravljati. No, ja o njima nisam mogao ništa reći. A zašto? Ne znam zasigurno, ali mislim da je stvar u tome što mene svi ti problemi ne diraju osobno. Puno me više živcira nelogičan postupak neke profesorice ili profesora nego činjenica da bismo sutra mogli pasti u nuklearni rat sa samima sobom kao krivcima. Pa i kako me ne bi? Zar nisu ti problemi o kojima svi tako nadobudno stalno pišu ipak na kraju ne samo vječni, nego vječno nerješivi – čak za sitnog individualca neshvatljivi? Zar si možemo dopustiti misao da smo mi koji danas živimo ikako drugačiji od onih koji su bili prije, da se poslije nas povijest neće prošetati u sramotničkoj halji? E, to je pravi problem našeg doba. Usudili smo se pomisliti da ćemo nakon milijun godina na zemlji do neba stići za jedan jedini dan.”

Komentari

komentara