„Tetovirana stvarnost“ – otkrivanje ili prikrivanje stvarnosti riječima

Profesorica filozofije i hrvatskog jezika Nikol Bali, pripravnica u našoj školi, dobitnica je ovogodišnje nagrade za mlade književnike „Ivan vitez Trnski“ koju dodjeljuju Podravsko-prigorski ogranak Društva hrvatskih književnika i Općina Novigrad Podravski. Kao pobjednica očekuje izdavanje svoje zbirke pjesama „Tetovirana stvarnost“ za osmo izdanje manifestacije, tj. za godinu dana. Zamolili smo ju za nekoliko riječi o zbirci ekskluzivno za čitatelje FRANzinea.

„’Tetovirana stvarnost’ zbirka je ljubavne, na momente refleksivne lirike koja nema čvrstih formalnih obilježja i pisana je slobodnim stihom. Zbirka, kao što se pogrešno navodi u medijima, nije nastala kao rezultat prepiske s nekakvim osobama. Nastala je kao rezultat mog mentalnog dopisivanja s osobom koja mi mnogo znači. Kroz svakodnevne motive upisivala sam značenje svijetu i bilježila ga. U prvom obliku (koji sam slala na natječaj) sadrži pedesetak pjesama. U zbirku sam uvrstila motivski i stilski bliske pjesme, a izostavila sam one koje su odudarale. Neki ljudi u prolasku kroz svijet, život i snove pronalaze samo ono što vide, a neki svemu tome daju značenje s obzirom na misao koju nose u sebi. Vjerujem da su sve moje napisane riječi produkt konstantnog, pretjeranog razmišljanja o svemu.

Za prijavu na Natječaj moram zahvaliti svom cimeru iz studentskih dana Mateju, koji mi je poslao obavijest o Natječaju i nagovorio me da se prijavim.

U posljednjih desetak godina intenzivno se bavim pisanjem. Moje je pisanje u velikoj mjeri poetsko opisivanje svijeta oko mene, a u manjoj je fokusirano na znanstvenu fantastiku, priče za djecu (pokušavam izdati slikovnicu već neko vrijeme), znanstvene radove (dva objavljena) i članke za neke portale.

Zahvalna sam na prilici i nagradi i baš me veseli što ću zaista držati svoju zbirku u rukama :).

Knjiga je naziv dobila po procesu prikrivanja (ili otkrivanja, sve je stvar percepcije) stvarnosti, riječima koje mi pomažu da iz emocionalno sive, neempatične i estetski dosadne svakodnevice upišem radost, zaigranost i svježinu vlastitim danima.

U svijetu koji preferira sterilnost osobnosti nad osebujnim karakterima, odabirem biti majstor otkrivanja igre. Radost je emocija kojoj se svakodnevno, iznova, moramo učiti.”

Nikol Bali, prof.

Donosimo jednu od pjesama iz nagrađene zbirke.

Što ako?

Što ako ti kažem da su moja jutra pravljena od oblačića kremšnitastih slova i mirisa rose u kasnu

jesen

što ako ti kažem da uz moje jutro pristaješ ti, poput mirisa upravo izmljevenih zrna kave

i što ako ti želiš biti uz moje jutro

biti moje jutro

i biti Jutro uz mene?

Što ćemo tad?

Sumnjivih pola dana vožnje nekim stranim brežuljcima, ravninama, gradovima i selima

onda onako usput, raščupane kose, pomalo zaspala od puta

sakrivena u tvojim rukama

gledam nebo, al’ ne nebo iznad nas, nego ono nebo mog lica u tvojim očima.

Namćore, uopće nisi namćorast,

ma što si mi lagao?

Što ako se budem smiješila putem

ali ne smijala, smijeh je tako prost u tvojoj blizini,

samo smiješak zaljubljene djevojčice oko ponoći u drugoj državi i drugom gradu klizi pločnikom.

Što ako ta večer obasjana plamenom svijeća, mirisa naranče i s mekanim pokrivačem

u koji me pažljivo odijevaš kako se ne bih prehladila u tvome naručju, donese igru života?

I što ako tvoja ruka bude baš jastuk mojoj glavi, a moja kosa ti lijepo padne na prsa

i ako tvoje usne pronađu put niz moj vrat

i ako usput bude svirao Cohen, a na nebu budu neke daleke zvijezde,

i bude nas baš briga za romantiku, svemir i svijet

što ako se počnem smijuljiti poput neke male hulje,

hoćeš li me i dalje ljubiti?

Što ako moje jutro bude krmežljivo, svadljivo, sakrivene glave ispod pokrivača

s ponekom snenom suzom u očima

što ćeš tad?

Hoće li tvoja ruka i dalje biti baš jastuk mojoj glavi

ili ćeš otmjeno ustati i zapaliti tu cigaru koja tako lijepo pristaje tvojim prstima?

Nešto je muževno u načinu na koji je držiš prstima, samo usput.

Što ako ti kažem da bih voljela da obuhvatiš moje ćudljivo jutro prstima

i otjeraš sve te svadljivo snene suze usnama?

Bi li se borio s malim noćnim čudovištima koja stanuju samo u mojoj glavi,

a imaju oblik strahova s ružičastim točkicama brige?

Što ako bih ti usnula na prsima i brbljala neke svoje polusnene snove,

bi li me čvrsto primio u naručje i smiješio se

ili bi pobjegao u svoje namćoraste misli?

Što ako bih te voljela?

Što ako bi i ti mene volio?

Što ako bismo se, nas dvoje, voljeli?