Ne znam kako samo uspijevam gurati dalje taj veliki kamen, hrpu slova, brojeva i znakova. Hrpu nepovezanih činjenica koje u mojoj glave čine TO veličanstveno sveznanje. Ako umrem danas, što će mi to? Hoće li me te nakupine svemoćnog znanja spasiti? – Možda, ako je riječ o matematičkoj jednadžbi ili pak o ispitu iz zemljopisa. No, ako je riječ o onoj pravoj smrti, onda se nalazim u problemu.
Čovječanstvo vuče za sobom papire, kalkulacije i račune, no ono što je bitno ostavlja, ostavlja po strani i čeka pravi trenutak. Taj trenutak nikada ne dođe. Ovoga trena trebamo odabrati život u kojem ćemo obratiti pozornost na sitnice. Svako iskustvo nosi rješenje za neki problem, nisu to jednadžbe ili formule nego iskustva. Kada bismo svi tako razmišljali, svijet bi bio jednostavnije mjesto. Ne bismo gledali u knjige i tražili naučeno u prirodi, već obrnuto. Ono što bi nas zanimalo, dobilo bi svoj odgovor tek nakon velikog postavljenog upitnika. Da se zna, ne osporavam ja obrazovanje, znanje, ljudsku inteligenciju. Podržavam to, itekako, ali smatram da se može naći još toliko neiskorištenog potencijala koji svatko od nas nosi u sebi. Zamislite se na trenutak: što uistinu želite postići? Kako želite pomoći i pridonijeti svijetu? Ogledajte se oko sebe, postavite si pitanje, a tek onda tražite odgovore jer oni su bliži nego što mislimo.
Magdalena Dedić, 3. b