Recenzija: J. Boyne, Dječak u prugastoj pidžami

Pišu: Luka Varmuž i Dina Kerečin, 2. a

Postoje knjige koje nisu došle na ovaj svijet da bi nam pričale o neki drugim izmišljenim svjetovima. Neke su knjige toliko stvarne da nam se čini da smo i sami likovi iz priče. I zaista, moglo nam se tako lako dogoditi da uistinu i jesmo. Srećom, nismo. Ali nisu svi bili takve sreće.  

Svi se ljudi rađaju jednaki, ali u nekom su se periodu povijesti neki ljudi rađali kao ljudi, a neki kao nešto što nisu ljudi, ali imaju sve ljudske karakteristike. Ah, ti ljudi, reče otac, kimajući i osmjehujući se neznatno. Ti ljudi… hm, oni uopće nisu ljudi, Bruno. Ako logoraši nisu bili ljudi, a nisu bili ni životinje, jer prema životinjama smo dobri čak i kada ih usmrćujemo kako bismo ih jeli, što su oni bili? Neljudi? Nikada nisam bila previše zaintrigirana poviješću jer sam znala da je preokrenuta u korist onog koji ju opisuje. Naposljetku sam se našla zavaljena u stolici razmišljajući o njezinoj krutosti i subjektivnosti.

Stariji ljudi proglašavaju ratove, ali mlađi su ti koji se moraju boriti i ginuti. Nikada zapravo nisam shvaćao ratove. Nije li lakše riješiti problem ljudski, riječima, koje ponekad više bole nego udarac koji nekoga ubije, a nekoga ojača? Dječak u prugastoj pidžami sasvim mi je slučajno zapao za oko dok sam šetao knjižnicom. Mora da ima nešto skriveno u njoj kad sam ju naposljetku i posudio. Nisam pogledao ni sažetak na poleđini knjige, a kad sam je čitao, javljala su se pitanja na koja mi nitko nikada neće dati odgovor. Ako čovjek pogleda noću u nebo, to ga ne čini astronomom, znaš, pa ni Pavela, Židova koji je bio sluga u Bruninoj kući. Spomenemo li nacizam danas i nekada, razlike su toliko velike da je o njima zaista teško govoriti. Nije li isto biti protjeran, selekcioniran pa naposljetku i ubijen zbog svojeg vjerskog stajališta, ili biti u 21. stoljeću, sjediti za školskim klupama i učiti o nečemu što se dogodilo prije neznatnog broja godina? Nije, što je ujedno i poanta ovoga romana.

Bruno, čiji je otac zapovjednik u koncentracijskom logoru, bio je mlad izložen svim nedaćama nacizma i diktature, dok se s druge strane žice pojavio mali Židov po imenu Leon sav obuzet strahom hoće li završiti kao i nekolicina drugih.

Bruno kao glavni lik ove priče pokazuje nam da je rat odavno prerastao u nešto drugo. U nešto što poprima velike razmjere. Rat više nisu tenkovi, silne rakete i granate, rat su ljudi koji ga provode.

Autor je samu radnju dočarao na izuzetan i nenasilan način koji je, nažalost, završio suprotnošću. Zamislite sebe i svojeg najboljeg prijatelja, a između vas bodljikava žica. Ne biste li osjetili nepravdu? Nepravdu pojedinca čija glava, zamisao, ideja ubija bezbroj preostalih, razara mnoga prijateljstva i obitelji. U čemu je točno razlika, pitao se. I tko je odlučio koji će ljudi nositi prugaste pidžame, a koji uniforme? Kao što Bruni nije bila jasna razlika između Židova zarobljenih u koncentracijskom logoru, svih obučenih u prugaste odore, i vojnika u sjajnim uniformama, tako ni meni nikada nije bilo jasno odakle čovjeku ideja da obezvrjeđuje druge ljude samo zbog njihove vjere ili seksualnosti. Priznajte, nije li to suludo?!

I što preostaje reći nakon ovakvoga djela? Zapitati se kako bi nam tada bilo. Kako bismo se osjećali da nam netko oduzme onog najbližeg. I sada, kada sjedimo za školskim klupama i razmišljamo o prošlosti, nismo li pomalo sretni? Da, iako živimo u svijetu punom nepravde koja samo stoji iza ugla i čeka pravi trenutak, da ipak nema rata. Da je ipak sve mirno koliko to može biti.

Ljudi kažu da se s godinama mijenjamo. I to potvrđujem. I sam sam se promijenio, a i vi ste se, budimo iskreni, no pitanje je ne ide li to sve u pogrešnom smjeru. Neće li možda među nama zasjati neki sjajni biser koji će napraviti novi svjetski poredak, a na sve ono dobro što se za njega nekada napravilo zaboraviti? Nažalost, to ostaju samo pitanja na koja ne postoje odgovori. Vrijeme je jedini dokaz!

Komentari

komentara

Do NOT follow this link or you will be banned from the site!