Recenzija: J. Boyne, Dječak u prugastoj pidžami

Pišu: Luka Varmuž i Dina Kerečin, 2. a

Postoje knjige koje nisu došle na ovaj svijet da bi nam pričale o neki drugim izmišljenim svjetovima. Neke su knjige toliko stvarne da nam se čini da smo i sami likovi iz priče. I zaista, moglo nam se tako lako dogoditi da uistinu i jesmo. Srećom, nismo. Ali nisu svi bili takve sreće.  

Svi se ljudi rađaju jednaki, ali u nekom su se periodu povijesti neki ljudi rađali kao ljudi, a neki kao nešto što nisu ljudi, ali imaju sve ljudske karakteristike. Ah, ti ljudi, reče otac, kimajući i osmjehujući se neznatno. Ti ljudi… hm, oni uopće nisu ljudi, Bruno. Ako logoraši nisu bili ljudi, a nisu bili ni životinje, jer prema životinjama smo dobri čak i kada ih usmrćujemo kako bismo ih jeli, što su oni bili? Neljudi? Nikada nisam bila previše zaintrigirana poviješću jer sam znala da je preokrenuta u korist onog koji ju opisuje. Naposljetku sam se našla zavaljena u stolici razmišljajući o njezinoj krutosti i subjektivnosti.

Stariji ljudi proglašavaju ratove, ali mlađi su ti koji se moraju boriti i ginuti. Nikada zapravo nisam shvaćao ratove. Nije li lakše riješiti problem ljudski, riječima, koje ponekad više bole nego udarac koji nekoga ubije, a nekoga ojača? Dječak u prugastoj pidžami sasvim mi je slučajno zapao za oko dok sam šetao knjižnicom. Mora da ima nešto skriveno u njoj kad sam ju naposljetku i posudio. Nisam pogledao ni sažetak na poleđini knjige, a kad sam je čitao, javljala su se pitanja na koja mi nitko nikada neće dati odgovor. Ako čovjek pogleda noću u nebo, to ga ne čini astronomom, znaš, pa ni Pavela, Židova koji je bio sluga u Bruninoj kući. Spomenemo li nacizam danas i nekada, razlike su toliko velike da je o njima zaista teško govoriti. Nije li isto biti protjeran, selekcioniran pa naposljetku i ubijen zbog svojeg vjerskog stajališta, ili biti u 21. stoljeću, sjediti za školskim klupama i učiti o nečemu što se dogodilo prije neznatnog broja godina? Nije, što je ujedno i poanta ovoga romana.

Bruno, čiji je otac zapovjednik u koncentracijskom logoru, bio je mlad izložen svim nedaćama nacizma i diktature, dok se s druge strane žice pojavio mali Židov po imenu Leon sav obuzet strahom hoće li završiti kao i nekolicina drugih.

Bruno kao glavni lik ove priče pokazuje nam da je rat odavno prerastao u nešto drugo. U nešto što poprima velike razmjere. Rat više nisu tenkovi, silne rakete i granate, rat su ljudi koji ga provode.

Autor je samu radnju dočarao na izuzetan i nenasilan način koji je, nažalost, završio suprotnošću. Zamislite sebe i svojeg najboljeg prijatelja, a između vas bodljikava žica. Ne biste li osjetili nepravdu? Nepravdu pojedinca čija glava, zamisao, ideja ubija bezbroj preostalih, razara mnoga prijateljstva i obitelji. U čemu je točno razlika, pitao se. I tko je odlučio koji će ljudi nositi prugaste pidžame, a koji uniforme? Kao što Bruni nije bila jasna razlika između Židova zarobljenih u koncentracijskom logoru, svih obučenih u prugaste odore, i vojnika u sjajnim uniformama, tako ni meni nikada nije bilo jasno odakle čovjeku ideja da obezvrjeđuje druge ljude samo zbog njihove vjere ili seksualnosti. Priznajte, nije li to suludo?!

I što preostaje reći nakon ovakvoga djela? Zapitati se kako bi nam tada bilo. Kako bismo se osjećali da nam netko oduzme onog najbližeg. I sada, kada sjedimo za školskim klupama i razmišljamo o prošlosti, nismo li pomalo sretni? Da, iako živimo u svijetu punom nepravde koja samo stoji iza ugla i čeka pravi trenutak, da ipak nema rata. Da je ipak sve mirno koliko to može biti.

Ljudi kažu da se s godinama mijenjamo. I to potvrđujem. I sam sam se promijenio, a i vi ste se, budimo iskreni, no pitanje je ne ide li to sve u pogrešnom smjeru. Neće li možda među nama zasjati neki sjajni biser koji će napraviti novi svjetski poredak, a na sve ono dobro što se za njega nekada napravilo zaboraviti? Nažalost, to ostaju samo pitanja na koja ne postoje odgovori. Vrijeme je jedini dokaz!