Sigurno znate za kultno, antologijsko djelo svjetske književnosti U očekivanju Godota? U njemu se u jednome trenutku na sceni pojave dva lika, Pozzo i Lucky, koji su u svojevrsnom robovlasničko-ropskome odnosu. Pozzo pucne bičem i naredi svom robu (sretnog li imena!) Luckyju: „Misli!” I Lucky krene „misliti“, tj. poput automata, kao na traci, izbacivati ogromnu količinu informacija međusobno nepovezanih, alogičnih, bolno apsurdnih. Nisu li naši gimnazijalci često svedeni na takve strojeve koji svakodnevno, po sedam školskih sati, skupljaju podatke i različite faktografske detaljčiće koje onda moraju, po potrebi, servirati poput Luckyja? Pritisnuti počesto nemuštim programima, formalizmom, papirologijom svake vrste, prozivanjima, nekritičkim i nestručnim preispitivanjima našega rada, naputcima, upitnim edukacijama, projektnim ambicijama, pravilnicima, resornim institucijama, mi nastavnici obasipavamo ih „gradivom“, svaki na svom satu i u svom predmetu i tražimo od njih „da misle“. Imaju li naši srednjoškolci priliku zaista misliti? Mogu li oni uopće misliti? Govori se za njih da su inertni, zatupljeni suvremenom tehnologijom, usmjereni isključivo na sebe, neosjetljivi na sve oko sebe, nezainteresirani, demotivirani, bezvoljni, skloni odustajanju… Možemo li to preslikati na cijelu generaciju mladih ljudi? Smijemo li si to dopustiti mi, koji stojimo ispred njih u razredu i skloni smo smetnuti s uma da je, zaista, naš temeljni i jedini pravi posao da ih izazovemo, isprovociramo, pokrenemo, da im postavimo pitanja tako da smo spremni zaista slušati, čuti i uzeti u obzir svaki njihov odgovor koji nikako ne bi trebao biti tek točno od riječi do riječi memorirana definicija, pravilo, šablona, formula ili forma. Da im pokažemo da njihova vrijednost nije samo zbroj ocjena iz „našega“ predmeta, da ne trebaju svi biti odlični i izvrsni u rješavanju testova ili na raznoraznim rang-listama, nego da se u svakom od njih krije nekakva neponovljiva i zanimljiva posebnost. Da im pokažemo da je „gradivo“ svrsishodno, sustav razmišljanja, nešto što unapređuje i razvija, život sam. Izvršiti tu tešku zadaću nije nimalo lako, pa se dogodi da nas poklopi val malodušnosti i cinizma. Ali ako se za trenutak odmaknemo od nametnutih okvira, naši nas učenici iznenade svojim smislom za humor, lucidnošću, promišljanjima, kritičnošću, idejama, svježinom pogleda na stvari, vedrinom, čvrstim stavom, širokim vidicima. To su trenuci u kojima se isplati raditi ovaj mukotrpan nastavnički posao. Tada se može vidjeti da oni itekako znaju i mogu misliti, da nisu neosjetljivi na probleme sadašnjice, da nepogrešivo mogu uvidjeti procese i probleme suvremenoga društva, da mogu biti i samokritični i empatični. Evo dokaza u nastavku.
Lidija Novosel, prof.
Kako mi to danas živimo?
Planet Zemlja jedini je nama poznat planet na kojemu je život moguć, naš je dom, mjesto gdje su živjeli naši preci, mjesto gdje mi živimo i, nadam se, mjesto gdje će naša djeca živjeti. Nažalost, ovo prekrasno i unikatno mjesto pati zbog naše ljudske gluposti i oholosti, naše sposobnosti da uništimo i ono što nam je najdragocjenije. Svijet je postao mjesto u kojemu je normalno pretući djevojku usred kafića jer je otkrila da ju varaš, gdje ljudi ne gledaju izvan vlastitoga džepa, mjesto gdje se ruše šume da bi se tamo sagradio novi trgovački centar i gdje se ubijaju nevine životinje kao sredstvo za podizanje vlastitog ega i popularnosti među prijateljima. Koračamo prema ponoru koji smo sami iskopali.
Prenapučenost je veliki svjetski problem koji sa sobom nosi još hrpu problema. Nikad prije nije bilo toliko ljudi na Zemlji. Više ljudi znači više gladnih usta. Proizvodimo više hrane nego ikada prije, istovremeno i bacamo ogromne količine hrane, a ljudi umiru od gladi na cesti. Krčimo šume, uništavamo dom bezbrojnim životinjama da bismo imali mjesta za pašnjake, plantaže i oranice, da bismo na mjestu gdje je nekada vladala priroda zavladali mi i sagradili naselja, ceste i tvornice. Ne samo da deforestacijom rušimo domove bezbrojnim životinjama, nego i sami sebi uzimamo dah iz usta, rušimo drveće koje nam proizvodi kisik neophodan za život. Istrebljujemo životinje svojim bezobzirnim ponašanjem, ubijamo veličanstvene slonove da bismo od njihovih rogova izradili tipke za klavir. Takvih suludih primjera ima na tisuće.
Silno zagađenje veliki je problem. Zagađujemo sve: od zraka, vode i tla do hrane koju jedemo i vode koju pijemo. Koristimo plastične vrećice da bismo prenijeli namirnice iz dućana do auta te ih tada jednostavno, bez razmišljanja, bacimo. Briga o smeću nije stvaranje ogromnih gomila smeća na jednom mjestu, stvaranje otoka od smeća ili paljenje smeća. Trebamo smanjiti potrošnju plastike. Proizvodimo previše smeća da bismo ga se mogli riješiti samo recikliranjem, a i ono nije jednostavan i jeftin proces. Sva plastika ne može se reciklirati te nam je od ogromne važnosti osmisliti novu, bolju plastiku ili neki novi materijal koji će ju zamijeniti i koji ćemo moći lakše reciklirati. Plastične vrećice, slamke, čaše i tanjuri nisu stvari koje su nam nužno potrebne za život i bez kojih ne bismo mogli dalje normalno živjeti.
Vodimo ratove bez kraja i početka. Ljudi preziru sve koji nisu njihove religije, nisu njihove boje kože, nemaju isto mišljenje i stavove kao oni i ljude koji su bogatiji ili siromašniji od njih. Ljudi umiru, uništavaju se kulture, ruše se domovi i uništava se priroda, ali nama nikad nije dosta ratova. Cilj je što više zaraditi, zaraditi na ljudskim životima. Međusobno se ubijamo zbog prokletog novca. Ako ga imaš malo, teško ti je, a ako ga imaš puno, nikad ti ga nije dosta. Ljudi daju samo ako time još više dobivaju. U današnjem svijetu kada su svi umreženi, danas kada nikad nije bilo lakše razgovarati s bilo kime bilo gdje na svijetu, ljudi su sve usamljeniji i depresivniji. Svijet je postao melankoličan, depresivan i usamljen, ljudi su izgubili životne kompase i više se ne zna što je dobro, a što loše. Depresija se širi poput groznice i pogađa ne samo siromašne i neškolovane ljude već i najuspješnije i na prvi pogled najsretnije ljude. Ljudi se skrivaju na društvenim mrežama i u potrazi su za stvarima koje će ih učiniti istinski sretnima, probleme i strahove zalijevamo alkoholom i drogama da barem na trenutak zaboravimo na njih.
Svijet je svakako napredovao, ali je napredovao i u stvaranju problema. Imamo dvije mogućnosti: ili ćemo se probuditi iz sna i početi rješavati probleme ili ćemo jednostavno nestati. Sve dok ima ljudi koji ne vjeruju u globalno zatopljenje i zagađenje, koje nije briga za šume i životinje u njima i sve dok će biti ljudi koji vole novac više od života, do tada je Zemlja u opasnosti. Ja se čvrsto nadam da ćemo se moja generacija i ja probuditi i riješiti izazove dvadeset i prvoga stoljeća.
Karlo Ostojčić, 3. d
SUVREMENI MEDIJI ILI KNJIGA?
Vremena se mijenjaju. Započet ću ovaj tekst rečenicom koju su mnogi od nas čuli od baka ili djedova kad, u neshvaćanju današnjeg vremena, kritiziraju postupke mladih naraštaja. Neki je od nas upotrebljavamo kao alibi koji treba opravdati našu zapanjenost plodovima modernog svijeta. U svakom slučaju, taj se iskaz proteže od samih početaka vremena pa do danas. Otkriće vatre, prvo pismo, izum parnog stroja, sve je to posljedica vremena, čovjekova razvoja i prilagođavanja u njemu. Ljudi teže napretku, razvitku, stalnom koračanju prema naprijed. No, hoću li biti u krivu ako usporedim današnjeg čovjeka s prosječnim pračovjekom obučenim u krzno i naoružanim kopljem? Zamislite situaciju… Isfrustrirani time što ne možete prožvakati žilavo meso životinje koju ste upravo ubili u lovu, bacite kamenčić. Kamenčić silom prirode stvori vatru. Na vatri ispržite meso. Život postaje lakši. Sada zamislite situaciju u kojoj shvatite da radiovalovima i bežičnim mrežama možete prenositi i primati informacije bilo gdje u svijetu. Život opet postaje lakši. Ne javlja li se u nama osjećaj euforije i ispunjenosti koji je osjetio pračovjek kad su mu pred očima zaigrale vatrene iskre?
Danas su nam informacije dostupne na svakom koraku. U bilo kojoj životnoj situaciji izloženi smo nekim informacijama. Njima nas bombardiraju putem mobitela, tableta, laptopa, modernih gadgeta, računala, tiska, televizije, radija… Zašto smo fascinirani tim sadržajem koji nam te male stvarčice pružaju i podatcima kojima nas hrane? Na autobusnoj stanici, u prometnoj gužvi, pod školskim odmorom, odlično su se udomaćile u našu svakodnevicu. Da kažete bakama i djedovima da ste umjesto da popričate s osobom koja sjedi kraj vas u autobusu, u ruke uzeli mobitel, vjerojatno bi se zgražali. Njih bi sigurno zanimalo što je gospođa pored njih kuhala za ručak ili koliku je ribu gospodin ulovio na ribičiji. Koliko toga izgubimo, što sve propustimo, koja su nam sve iskustva uskraćena kad nam je um usredotočen na malu metalnu spravicu. Koliko god nas suvremeni mediji spajali, toliko nas i udaljavaju jedne od drugih. Zdravi međuljudski odnosi bivaju ugroženima. Nestaje sve one empatije, senzibilnosti i osjećaja za ljudskost. Kad se nekome dogodi nezgoda, instinktivno vadimo mobitele zaslijepljeni brojem „lajkova“ koje će snimka skupiti. Zaboravimo pružiti ruku i pomoći. Malo će tko opet doživjeti onu toplinu oko srca kad pročita ljubavno pismo koje miriše svim mirisima proljetne večeri. Dečki danas napišu nekoliko gramatički netočnih rečenica, stave „emotikon“ srca na kraj poruke i to je to, cure „padaju“ na njih. Mladi ljudi ne slušaju priče i dogodovštine iz mladosti svojih roditelja, već prate „influencere“ koji im pune glavu pričama da su roditelji isključivo bankomati. Roditelji umjesto pjevanja uspavanki i toplih zagrljaja, djetetu puste neku viralnu dječju pjesmu koja ima najviše „pregleda“… Možda je problem u tome što si mi, ljudi, jednostavno ne znamo postaviti granice. Kad nam se nešto sviđa, želimo sve više toga, do onog trenutka kad to potpuno zlouporabimo i postane štetno za nas. Nikad nismo zadovoljni. To je upravo ono što nas čini ranjivima. Ako ne znamo izmjeriti sreću, kako da razaznamo jesmo li istinski sretni ili možemo biti sretniji? Nekad je u selu jedna kuća imala malen televizor, a ljudi bi se skupljali oko njega i nakratko zaboravljali na svoje muke. Danas smo preopterećeni stresom i brigama užurbanog svijeta pa posežemo za što više izvora zabave i bezbrižnosti. Kao odličan antidepresiv i bijeg od bacanja novca na najnoviji model mobitela može poslužiti – knjiga! Znam, prva asocijacija na knjigu su lektire i dosadno čitanje. Možda je to zato što je čitanje lektire jedini put kad se u ruke uspijemo ohrabriti uzeti knjigu. Knjiga je odličan bijeg od realnosti. Osjećaj papira pod prstima i miris knjižnice djeluje opuštajuće za one kojima je dosta hladnih plodova tehnike. Knjige čekaju na nas, strepe da budu listane. Žele nam pomoći i odvesti nas u neki bolji svijet. Nasreću, ima ih mnogo. Ima ih zabavnih, ozbiljnih, fantastičnih, ljubavnih, zastrašujućih, zanimljivih i nezanimljivih. Čekaju na nas i tragaju za svojim čitateljima. Euforiju s početka teksta možemo pronaći i u knjigama. Osjećaj uzbuđenja koji nam nosi novi članak o razvodu slavne glumice može zamijeniti onaj osjećaj kad strepimo o postupcima glavnog junaka iz omiljene nam knjige. Umjesto da cijelu noć probdijemo lutajući po Instagramu i Facebooku, lutajmo po egzotičnim zemljama koje čekaju na nas na stranicama putopisa. Kad smo razočarani što je slika koju smo postavili na društvene mreže dobila malo „lajkova“, razočaranje možemo utopiti u nekoj dobroj knjizi koja nam ukazuje na prave vrijednosti u životu. Knjige su formirale društva, razmišljanja i pravi su maleni sažetci kultura i civilizacija. One su aerodromi i vremeplovi u stranicama. Sjećam se da sam pročitala (na internetu, naravno) da najveća knjižnica na svijetu sadrži oko 150 milijuna knjiga. Zamislite koliko toga se nalazi u njima, koliko neotkrivenih svjetova. Osim što nam služe za razbibrigu, mogu poslužiti i kao izvor neiscrpnog znanja. S tim se neće složiti oni kojima je na satu povijesti lakše „guglati“ neku godinu nego listati udžbenik. Da, u tome se slažem. Mediji pružaju brzinu, ono na što smo svi navikli u modernom svijetu. To nas uzbuđuje i daje nam moć. Mediji i društvene mreže odličan su način skupljanja informacija i njihova dijeljenja. Znanje jest, ipak, mnogo dublje i dugotrajnije. Znanjem se služimo svakodnevno i praktično ga upotrebljavamo za spoznavanje svijeta oko sebe i otkrivanje nepoznatog. U prilog tome da se znanje crpi iz knjiga, a informacije iz suvremenih medija ide činjenica da su temelje moderne znanosti, zakona u fizici i matematici, ali i hipoteze iz ostalih sfera života, postavili ljudi koji su učili iz knjiga. Ti temelji i zakoni omogućili su nam služenje pametnim telefonima danas. Knjiga je stvorila mobitel, tužno je što se to danas često zaboravlja. Pomislili bismo da smo u 21. stoljeću izloženi silnim informacijama kojima možemo napraviti čudo. Mogućnosti su suvremene tehnologije, zaista, beskonačne. O tome ne morate raspravljati samo s ljudima, danas i s robotom možete imati čašicu ugodnog razgovora. Toliko o tome. Zašto se onda knjizi, koja je također imala veliku ulogu u tome da čovječanstvo napravi korak naprijed, ne pridaje toliko pažnje?
Na kraju, suvremeni mediji i knjiga ne bi trebali biti u sukobu. Ima ljudi koji će na internetu slušati dobar audio book, a ima i onih kojima knjige na policama skupljaju prašinu i služe kao lažni pokazatelj njihove inteligencije. Sve češći sam svjedok toga da ljudi znaju prikazivati one koji u rukama imaju knjigu „pametnima“, a one s mobitelom „ovisnima“. To je krivo… Imam 17 godina, idem u gimnaziju. Moj stav o suvremenim medijima isti je kao i kod većine ljudi koji se mogu poistovjetiti sa mnom. Volim to što jednim klikom mogu biti gdje god poželim ili saznati što god me zanima. Suvremeni mediji na taj način oblikuju nas, tinejdžere, kao nestrpljive pojedince koji se ni za što nisu spremni žrtvovati. Moramo se othrvati tom stereotipu. Također, ne mogu odoljeti društvenim mrežama. Tješim se da je to normalno. Suvremeni mediji imaju dobre strane i knjige imaju loše. Zajedno surađuju i prate čovječanstvo. Naravno, kao i kod svega, ključ je u umjerenosti. Neću cijeli dan „buljiti“ u mobitel ni čitati knjigu, već ću otići na sok s prijateljicama. Sretna sam što živim u ovo doba jer osjećam da mediji još uvijek nisu u potpunosti potisnuli knjigu, a opet, uistinu pomažu „sažvakati“ neke stvari. Ne znam, možda ću za nekoliko desetljeća opet svjedočiti onoj „pračovječnoj“ strani čovjeka kad se izumi nešto poput teleportacije. Ah, vremena se mijenjaju!
Mia Ljubić, 3. e
Je li nacionalno samoodređenje put prema nacionalizmu?
Iako se čini da riječi nacionalno samoodređenje i nacionalizam imaju isto značenje, itekako postoji razlika koju neki ljudi do danas ne razumiju.
Prema mišljenju filozofa, nacionalizam nikad nije nestao. Taj pojam znamo kao ideju ili politički pokret koji ističe i izdiže jednu naciju. Na suprotnoj strani „stoji“ nacionalno određenje koje bi zastupalo stav da su svi narodi, jezici i rase jednaki. Problem je što nacionalizam postoji i danas, nije se iskorijenio tijekom povijesti i ljudi i dalje ne mogu shvatiti da smo svi različiti, a zbog toga i posebni. U povijesti istaknula se Herderova ideja o „neagresivnom nacionalizmu“. Smatrao je da svaka grupa ima svoj sustav običaja i stila života koji se razlikuju po stavu i razmišljanjima. Bitno je naglasiti riječ „neagresivna“ zato što ukazuje na negiranje superiornosti jednoga naroda nad drugim. Shvaćao je vrijednost svake kulture i vjerovao u jednakost svih ljudi. U današnje vrijeme ljudi ne znaju snagu zajedništva, pojedinci su sebični i misle samo kako će imati koristi iz svega. Nažalost, svijet današnjice više poznaje mržnju i ljutnju od ljubavi i razumijevanja. Tako za primjer možemo uzeti Hitlera kao osobu koja je nacionalizam pretvorila u nešto negativno. Ubijao je Židove koji su bili nedužni. Tjerao ih je iz države u kojoj su živjeli ili su pak bili zatvoreni i mučeni u logorima. Kao Nijemac, uzdizao je svoju rasu, vjeru i nacionalnost dok uopće nije mislio na posljedice. Ljudi su ga se bojali i trebali su mu se pokoravati, čak i ako se možda nisu slagali s njegovim uvjerenjima. Zbog takva terora i tiranije može se jasno vidjeti da se težnja za kulturnim i nacionalnim samoodređenjem može pretvoriti u nacionalističku agresiju. Već samim odvajanjem iz grupe pojedinac može začeti nacionalističku ideju i pridobiti istomišljenike koji će naposljetku započeti agresiju. Pitanje je, zašto ne možemo pokrenuti nešto što je dobro i vrijedno borbe? Možda zbog straha ili uvjerenja da će netko drugi biti taj koji će nešto napraviti. Takvim stavom nikad nećemo nikamo dospjeti. Moramo se odvažiti i istaknuti se među ljudima, poticati zajedništvo i međusobno prihvaćanje. Ne smijemo dopustiti da nas nečiji nemoralni i negativni stavovi ograničavaju. Svaka osoba, bila odrasla ili dijete, ima pravo na slavljenje svoje kulture, posebnosti i običaja. Pri tome ne smije nadvladati misao da je pojedinac jedini na svijetu i da ima pravo uskratiti drugima njihovu sreću i nadu. Ista situacija dogodila se u Hrvatskoj za vrijeme narodnoga preporoda. Tada nismo imali svoju kulturu, a još manje jezik. Druge države upravljale su nama i širile svoje utjecaje na Hrvate. Sve se počelo mijenjati zahvaljujući političarima. Najznačajniji među njima bio je Ljudevit Gaj. Zalagao se za jedinstvenu i ujedinjenu Hrvatsku i nije posustao dok nije vidio značajne promjene. Većina hrvatskih političara u 19. stoljeću borila se za ujedinjenje kultura, jezika i običaja, raznim idejama i budnicama ljude se svakodnevno podsjećalo na državljanstvo koje su izgubili. Sve je bilo drukčije, ljudi su povjerovali u bolje sutra. Nadali su se da će im drugi dan „svanuti“ sunce i da će napokon biti slobodni. Isto to ne može se reći za današnje doba. Političari su korumpirani, nije ih briga za ljude i narod koji živi u Hrvatskoj. Ne shvaćaju da je upravo narod zaslužan za njihov državni položaj. Danas smo neovisni, ali većinu vremena ne znamo kako smo sretni. U Hrvatskoj ne žive samo Hrvati, već i druge nacionalne manjine. Moramo ih poštivati i cijeniti kao i sami sebe. Ako ne poštujemo sebe, obitelj, ljude u okolini, kako ćemo moći cijeniti i spoznati ljepotu drugih? Uvijek bismo trebali krenuti od sebe, svojih stavova i vidjeti pokušavamo li postupati moralno i u skladu sa svojim odgojem.
Na kraju zaključujem da i dalje postoji nacionalizam. Smatram da je to veliki problem i mora se iskorijeniti. Uvođenjem iste kulture ili jezika mogla bi se dogoditi „smrt kulture“. Sve kulture imaju svoje „stupove“ koji ih drže na mjestu i ne daju da nestane. Ako se uruše, kako ćemo biti „ujedinjeni u različitosti“? Uvijek će nam nedostajati dio i osjećat ćemo prazninu u sebi. Iako je u povijesti bilo mnogo agresija, možemo uvidjeti pogreške ljudi koji su bili na vlasti i potruditi se promijeniti svijet. Pojedinac uvijek može utjecati na svoju okolinu, bilo pomoću umjetnosti, glazbe ili tehnologije. Vezano uz tehnologiju, poznat nam je proces globalizacije. Dogodile su se velike promjene u društvu, pozitivne i negativne. Imamo bržu komunikaciju i znamo se snalaziti na raznim turističkim destinacijama. Kamo god da otputujemo, uvijek ćemo vidjeti ljepšu stranu mjesta, ali što je s ljudima koji su možda protjerani na rubove grada zbog svoje rase ili običaja? Jednostavno ne možemo shvatiti da su svi jednaki, neprestano nalazimo mane u drugima umjesto da pogledamo svoj odraz i pokušamo promijeniti sebe. Tako ćemo uljepšati budućnost za buduće generacije i probuditi im vjeru u bolje sutra u kojemu će svi narodi, kulture i jezici biti ujedinjeni i prihvaćeni.
Sara Švegović, 3. d