Kava s Dalijem (rastopila se sa Satovima…)
Ponovno šaljem poetične verse,
kritičke osvrte nek drugi piše (ako uopće piše),
ionako na svijetu premalo se umjetnosti rukom riše.
Svi bi radije uzeli tipkovnice, u zamjenu bi dali i
najdraže iz djetinjstva slatkiše…
Kamo ide ovaj svijet?! Kao da mi svakim danom biva od nevidljivog
drskog Umjetnika otet.
Pričat ću vam malo o Španjolcu Daliju,
umjetniku posve ludom,
koji je slikao, crtao,
fotografirao, izrađivao i ljubio gdje je stigo’,
u slobodno vrijeme volio se provlačiti osudama i svačijim sudom,
svakim novim radom,
publiku bi na noge digo’.
Osebujna uma, brka njegovana i čvrsta
beskonačnih mu ideja suma, no i vještog uz kist prsta
a uz to sjaj u oku
kada god mu spomenete njegovu Galu
kao da uronite biser u vodu bez dna duboku.
Zanimljiv mu bio taj ljubavni život odista,
ljubovao je sa žena trista,
no dosada bi nastupila brzo, ali također kažu, ona bila mu ljubav žarka
i koliko novih ljepotica vidje, shvati da sve osim Gale (iako tuđe) jest – varka.
„Jedna od blistavih ideja koja mi je pala na pamet bila je da Galu bacim s vrha tornja katedrale u Toledu“, rekao je doduše jednom zanesen,
no bez Gale nikad nije bio na miru, uvijek mu um postajao prazan, rastresen.
I tako ta ljubav vanzemaljska, bez okvira,
i mene na ove stihove nagna, on sam sebi otvorio je i muzej
U Figueresu on prebiva
i u njemu sve ono njegovom rukom izrađeno da nas podsjeti
da on nije bio samo svijeta san
već neumiruć nadrealist
samog nadrealizma san,
20. stoljeća tih grubijan,
nov, nevjerojatan i bizaran.
Da znadete o čemu pričam, i da ja imam mira
rekao je kao komentar na sliku, nešto slično:
„Bog voli sir ili, da budem precizniji, on voli brda sira.“
Dali je s ocem imao odnos rezerviran, nepotpun poput preslabe kiše
majka je njegove slikarske težnje njegovala najviše
snažno volio je svoju majku Felipu kao najveću zaštitnicu i izvor snage
mlađu sestru Ana Mariju čuvao je sam, jer sudbina mu starijeg bratca uze
roditelji su ga uvjerili da je njegova reinkarnacija, što on povjerova i reče bez suze:
„Ličili smo si kao dvije kapi vode, no imali smo različite odraze. On je vjerojatno bio prva verzija mene, no previše koncipiran u potpunosti.“
Prijatelj mu veliki bješe iz djetinjstva pjesnik Federico García Lorca,
pa Dali nije bio neprijatelj ni dobrog stiha, pišući tako citate divne
okušao se uspješno i u filmu radeći s redateljem Luisom Buñuelom
i svima nam znanim Alfredom Hitchcockom na filmu Začarana (1945.),
no ako ste ljubitelj crtanih, s Waltom Disneyjem često je otvarao dječje mašte vrata stana.
Imao je niz profesionalnih izložbi prije one velike u Parizu gdje gospodin nije došao,
mislim da je svojom odsutnošću želio o sebi produljiti dojam misterije, vjerujući da tako, ako nisi došao,
tvoj trenutak nije ni prošao.
U nadrealističkoj školi, u pariškoj četvrti Montparnasse imao je možda neke od najboljih dana,
ostvarenja svojih vizija i snova
jer svakog jutra često je ponavljao iznova:
„Svakog jutra kada se probudim, najveću radost mi pričinjava spoznaja da sam: Salvador Dalí.“
Sigurno ste čuli da nam Dali uvijek nudi simbole u djelima svojim, no ništa od toga više,
na nama je da djelo shvatimo na svoj način, u punini ili praznini, glasnije pred svima,
ili u kutu sobe – potiše.
Primjer dajem jedan, koji i vidjeh u Muzeju Dalija,
Postojanost pamćenja (ili Mekani satovi) iz 1931. gdje je Dali pokazao što i mene samu muči,
to vrijeme koje mi drsko istječe, ali opet od drugih čujem sastrane – da je (pazite!) relativno,
zašto ga onda osjećam, topi mi se kao pijesak niz dlan,
zašto je uvijek toliko sati kao i jučer na ovaj dan?
Zašto ga u mislima samo vraćam, a nekad želim samo da prođe
zašto je nekad toliko kao osmijeh kiselo, a nekad slatko kao rujno grožđe?
Jaje je također jedan od čestih Dalíjevih motiva, viđala sam to stalno po zidovima i slikama
muzeja,
zanimljivo mi je najviše kako nikada nijedan smisao ne ostavlja vidljiv,
nego sakriven iza svojih obojanih ideja.
Možda je samo želio da mislimo kako jaje i njemu znači: ljubav i nada,
dok se vješto skrivao iza pravog značenja, na paleti prostrtoj punoj boli i zavada.
(Ali sve misli ne mogu odjenuti u rimu, tkanina mi postaje predosadna, biram sada svilu…)
Slika njegove Gale, Početak portreta Gale, zapeo mi je za oko, bio je drugačiji od svih vaših slika
u glavi kako bi morao izgledati portret, njoj vam naime, iz glave raste drvo i ono lista.
Što duže gledaš, kao da lišća ima sve više i slika je tako živa, želi probuditi u vama – osobno proljeće.
Pomislila sam da je baš zato Galu tako želio prikazati,
sačuvati od propadanja, prikazati kao živu, kao ovo drvo koje samo što ne propupa, da zaustavi
vrijeme, barem zauvijek u slici. I planina što se nazire iza njene kose od krošnje, sve je što su prošli, mnogo muke, snijega na putu, kamenja i odrona. No i vrh planine, ima mu malen, nenametljiv sjaj. To mi je privuklo pogled jer Dalijev karakter je bio suviše egoističan i nametljiv sam po sebi, možda je, znajući da će ljudi uvijek zapažati dominante stvari i boje na njegovim slikama ili se pak pozabaviti njegovim simbolima, zaboraviti na sitnice poput ovog vrha, koje su mu bile mali predah od mahnitog slikanja, uzavrelih tek par emocija koje je odlučio pokazati svijetu, dok je ove odlučio sačuvati samo onima koji imaju dara za to – za detalje. Otuđen, sam, tako poznat, tako cijenjen, tako se volim, tako osebujan, neponovljiv sam umjetnik, ja sam nadrealizam… Jesam li to doista sve? To sam uvjerena da se je ponekad upitao. Barem jednom, još se nadam. Iza čovjeka tako sigurnog u sebe, tako samopouzdanog i hvalisavog, mislim da se krije srž drugih Dalijevih ličnosti i pravih emocija, tragičnih misli i slično koje je tako vješto skrivao očima cijeloga tadašnjeg svijeta. Možda je bio pravi umjetnik (dakako da jest!), no umjetnik maskiranja, umjetnik vlastitog ludila i čežnji, nedostataka, umjetnik vlastitog kazališta i pozornice. No na kraju, zar nema prava biti slomljen? Stajavši u Suncem okupanom salonu Muzeja (u takvim trenucima čovjek se barem na tren osjeti većim!), željela sam spoznati Dalija, njegove misli, kao da nisam znala da je to gotovo nemoguće, jedini tko je razumio njegovu srž bila je Gala jer su bili na pragu nevjerojatnosti slični i zato je na kraju i – ostavila takav trag u njemu. Dalijeva ličnost ono je što me prožima, intrigira, djela su samo produkt tog genijalnog uma, za koji se još pokušavam odlučiti je li savršeno klupko vijuga ili mu egoizam ponosno sjedi na prijestolju, ogromna želja za spominjanjem njegova imena jer znao je da smrt neminovno kosi čak i umjetnike poput njega. No, mogu li ga kriviti? Ni meni ne godi misao da me se možda nitko neće sjećati, i užasava pomisao da neću obaviti i ostaviti za sobom barem nešto moje, svoju sitnicu, nešto što je produkt mog postojanja, mene. Dali je u tome i više nego uspio. Ostavio je i svoj muzej i svoju genijalnost meni, i još mnogima na razmatranje, što god svijet mislio o tome. Nije mario. Tu mu zavidim. Ili ponovna dilema – možda savršen glumac? Pozvala bih ga na kavu, i šutjela, jer znate, njega se treba moći zabezeknuti. Kada bih stvarno uvidjela da smo na sličnoj razini, krenula bih. On zasigurno voli zauzimanje vlastita položaja. Voljela bih poslušati tog čovjeka, reći mu kako sam možda neke njegove poruke i boli otkrila pa makar ostala razočarana kada bi mi rekao da sam ponovno u krivu, i zato što sam pokušala proniknuti u smisao, ostavio bi me odlazeći, ali barem bih tada mogla napisati bolji kritički osvrt o ovom genijalnom umu, i više priča raspredati o Dalijevim slonovima, i o tome kako se boji mrava pa hoda unaokolo s mravojedom i o njegovoj opsesiji sa sjenama koje su doslovno i izložene u muzeju (uživala sam u tom djelu!!) jer su skulpture napravljene da rade savršenu sjenu pod određenim kutom, baš kako je genijalac i zamislio. Da, nakon te kave mislim da bih vam puno bolje mogla ispričati neke stvari o Daliju, sada barataram samo ponuđenom literaturom, očima i mozgom, a mogla bih možda i više impresionirati profesoricu za koju mislim da stvarno, jedva čeka dobiti nešto drugačije u moru svih istih slova, neko stvarno ja svojih učenika (ili barem djelić, svi se tražimo…), neku vjernu kopiju (ili trač!) s kave s Dalijem.
Možda se kocka šećera u kavi rastopila, no moja kava s njime, još je moguća scena u nekoj od 100 zbilja – koju upravo slika vodenim bojama.
Hana Živko, 4.b
