O putovanjima i kako ostati svoj

Stigli su novi i tematski raznovrsni radovi učenika 1. c 🙂

Sanjam o putovanju oko svijeta

Oduvijek sam sanjala kako ću u odrasloj dobi obići cijeli svijet. Voljela sam čitati dječje enciklopedije u kojima sam upoznala većinu naroda, njihovu kulturu i običaje, ali to mi nikada nije bilo dovoljno. Moja starija sestra u to je vrijeme putovala Europom, a moj bratić obišao je Sjedinjene Američke Države. Očito je da kao gimnazijalka tu želju neću brzo ostvariti. No rado razmišljam o danu kada ću moći pričati priče o svojem putovanju oko svijeta.

Europa, kolijevka moderne civilizacije i glavno poprište svih velikih sukoba u povijesti čovječanstva. Ako želim proputovati svijet, normalno je da ću početi od kontinenta na kojem živim. Italija, država ukusne hrane, mirisnih vrtova maslinovih stabala, drevne kulture Rimskog Carstva, karnevala i gondola Venecije, ljubavne tragedije Romea i Julije u toplom gradu Verone… Italija je savršeno mjesto za početak mojeg putovanja. Zatim slijede prekrasna polja lavande na jugu Francuske, muzej Louvre pun slavnih umjetnina, Arc de Triomphe, visoki čelični Eiffelov toranj i prekrasno plavo more Azurne obale. Vruća zemlja ratobornih bikova i crvenožarke zemlje, još nezavršena Sagrada Família, egzotični umjetnički park Güell, prekrasne plesačice s kastanjetama – sve to želim vidjeti u ponosnoj Španjolskoj. Big Ben – sat koji već dva stoljeća neprestano radi, veličanstvenost Buckinghamske palače, Tower of London, zatvor engleskih neprijatelja i mjesto gdje se čuvaju vrijedni kraljevski dragulji, Stonehenge – drevni kalendar prapovijesti… i tako mogu nabrajati do besvijesti. Naravno, rado bih putovala i u hladnije krajeve Skandinavskog poluotoka, ali za mene je prava hladna božićna bajka na Crvenom trgu. Snijeg lepršavo pada na tlo poput šećerne vile iz magičnog baleta Petra Iljiča Čajkovskog, dok lampe nježno obasjavaju veličanstvenu katedralu sv. Vasilija.

Azija je izuzetan kontinent beskrajnih tajni, ali ja bih se držala mirisnih začina, mauzoleja Taj Mahal u Indiji i misterioznog Dalekog istoka. Ideja o laganoj večeri ispod stabala trešanja u cvatu na sam praznik Sakure (Sakura jap.– trešnja) oduvijek mi je bila prva misao na riječ Azija. Urbanizam Shibuye, Harajuka i Akihabare te mirni nacionalni park Shinjuku Gyoen čine Tokio jednim od najposjećenijih gradova koji su opet sagrađeni nakon razaranja u Drugom svjetskom ratu. Slavlje Nove godine pokraj Zabranjenoga grada također je nešto što bih rado doživjela. Kaže se da je u Pekingu najbolje slavlje na otvorenom na svijetu.

Iako je Afrika u problemima kao i Bliski istok, svejedno bih posjetila drevnu Djoserovu i Keopsovu piramidu u Gizi te Abu-Simbel, hram velikog vladara Ramzesa II. i faraonke Nefertari. Nedavno me i Maroko počeo zanimati: uzburkane tržnice pune začina i kožnatih predmeta oduvijek su u meni budile pravi avanturistički duh. U Maroku se nalazi i legendarni grad Casablanca, središte radnje istoimenog  filma iz zlatnog doba Hollywooda.

Sjeverna i Južna Amerika – kontinenti Novoga svijeta: od javorovih šuma i prekrasnih Nijagarinih slapova Kanade pa sve do SAD-a, multikulturne države na koje pazi budno oko Kipa slobode. Zemlja ukusne hrane kao Italija i mističnosti kao Španjolska savršen je opis Meksika dok je Brazil mjesto strastvenih obožavatelja nogometa i šarenih ekstravagantnih karnevala u Rio de Janeiru.

Mnoga su još odredišta koja želim posjetiti, a s odrastanjem moja će se lista sigurno produžiti. No, ja se ne brinem. Sigurno ću imati vremena za putovanje oko svijeta.

Paola Jakopiček, 1. c

Sanjam o putovanju

Zapravo, ne sanjam o pravom putovanju. Znam što bi svi rekli. Svi sanjaju o putovanjima. Svi bi htjeli posjetiti mjesta s egzotičnim životinjama, prekrasnim pješčanim plažama, blistavim modrim morem. Ili bi htjeli posjetiti mjesta s visokim planinama punim snijeg. A ja, ja sanjam o malo drugačijem mjestu, o mjestu koje na postoji na karti. Mjestu za koje samo ja znam da postoji. Ali ga još nisam pronašla. Za to će mi trebati još malo vremena.

Sanjam da sam negdje daleko. Daleko gdje nema briga, gdje nema tuge, gdje se samo uživa. Sanjam o životu bez ružnih i stravičnih osjećaja i misli, bez okrutnog osuđivanja, bez jakog pritiska, bez ogromnog stresa.

Tražim mir. Tražim takav mir da sama ne znam da postojim. Ne volim živjeti zbunjeno, anksiozno, depresivno jer tada u mojoj glavi mir ne postoji. Mnogi ljudi ne razumiju kakav si dok ti buka i nemir vladaju u glavi. Za one koji ne znaju što se događa: tiha si, ne voliš puno pričati, nisi baš društvena, pomalo si sramežljiva. A za sebe, koja znaš što se događa: umorna si, buka ne prestaje, stalno je glasno, ne možeš doći do riječi, ne smiješ van, van iz svoje glave.

Da, znam da je to blizu nemogućeg, pronaći mir. Ali ja ću se truditi. Ne želim prestati sve dok ga ne pronađem. U tome će mi, također, pomoći moja obitelj i moji prijatelji. Bez njih ovo putovanje bilo bi stvarno nemoguće.

Iva Strbad, 1. c

Miriše na London

Svi imamo neke trenutke kad želimo pobjeći. Neki to rade glazbom, knjigama ili pukom maštom. Priznat ću, jedna sam od onih koja putuje maštajući. Od običnih knjiga nastala je želja za putovanjem.

Kad zatvorim oči, mrak je. Trenutak nakon toga čujem žamor ljudi, auti trube, čuje se zvižduk vlaka. Oko mene vrte se i prelijevaju boje, nastaje slika.Visoke zgrade, nagužvane ulice, užurbana cesta.

Laganim korakom krećem niz ulicu: vidim nepoznata lica, tužna, sretna, ljuta, zabrinuta… Za oko mi zapne mali kafić na uglu ulice. Većina samo prolazi kraj njega ne obraćajući pažnju. Uđem u kafić i isti trenutak obuzme me miris kave, čaja i domaćih kolača. Sjedam za jedan od malih drvenih stolova uz prozor. Osim mene još je nekoliko ljudi: čovjek koji čita novine uz vruću kavu, djevojka koja je udubljena u knjigu i par koji razgovara. Uz naručeni čaj gledam kroz prozor. Vani u daljini vidi se Big Ben i crvena telefonska govornica.

Moj pogled vraća se unutar malog kafića.

U mojoj torbi nazire se knjiga, ona koja me i dovela ovdje. Plaćam i nastavljam šetnju gradom. Prolazim spletom ulica i uličica i u svakoj pronalazim nešto posebno i lijepo. Tako dolazim do palace i Big Bena, poznatih građevina Londona. Svojom veličinom i ljepotom privlače pažnju na sebe. No, nisu to jedine ljepote ovoga grada. Prođem li cijelim gradom i zavirim u male ulice i one gotovo nevidljive kutove, sigurno ću naći još nešto po čemu ću pamtiti ovo putovanje.

Čujem svoje ime, netko me zove, no ne znam tko. Odjednom otvaram oči. Nisam više u Londonu. „Dora, idemo!“ čujem glas svog brata. „Evo! Samo malo!“ odgovaram. A tako je bilo stvarno…

Dora Berta, 1. c

Ne dam da me drugi mijenjaju

Smatram da u današnjem svijetu pod utjecajem raznih medija tuđe mišljenje zauzima veliku ulogu u životu mladih osoba. Pod stalnim smo pritiskom razmišljajući o tome kako izgledamo i kako se ponašamo u društvu pa zaboravljamo obratiti pozornost na važnije stvari. Mislim da su ljudi toliko opterećeni tuđim mišljenjem da su u stanju stvoriti lažnu osobu, nestvarnu sliku sebe koja će se ponašati u skladu s društvom i u skladu s onim što je u društvu prihvatljivo. Odbace svoju pravu osobnost kako bi se nekome svidjeli.

Tuđe mišljenje postalo je značajnije od vlastitog. Trebamo naučiti kako formirati vlastite stavove i sigurno stajati iza njih. Vlastito je mišljenje najvažnije, zato bismo trebali što više vremena provoditi gradeći ga u što pozitivnijem smislu. Trebamo se prestati brinuti o tome što drugi misle o nama zato što, znajući svoju vrijednost, znamo kakve smo osobe i to je najbitnije. Mišljenje drugih može pozitivno i negativno utjecati na nas. Pozitivan komentar može nam podignuti samopouzdanje i stvoriti bolju sliku o nama, a negativan može izazvati manjak samopouzdanja i lošu sliku koja može utjecati na naš život i ostaviti teške posljedice.

Svatko ima pravo na svoje mišljenje, a mi možemo odlučiti kako će ono utjecati na nas. Na mene utječe tuđe mišljenje i mislim da previše vremena provodim razmišljajući o tome što drugi o meni misle. Pokušavam se toga riješiti jer mi stalna briga o tome što netko o meni misli stvara osjećaj nelagode i anksioznosti.

Željela bih sve, i sebe, upozoriti da se malo bolje osvrnemo oko sebe, da vodimo brigu o sebi, a ne o tuđim životima. Možda drugi ipak ne pridaju tako veliku pozornost našem stilu, stavu ili ponašanje onoliko koliko mi mislimo.

Možemo zaključiti da mediji i okolina utječu na nas, naše ponašanje i naša razmišljanja, ali ne bismo smjeli dopustiti da utječui na naš život. Jer najsretniji su oni ljudi koji ne mare za to što drugi o njima misle.

Lucija Kuzmić, 1. g

Komentari

komentara

Do NOT follow this link or you will be banned from the site!