I tako se čovjek miče između zvijezda i tako živi…
Još jedan ciklus školskih zadaća ne može ostati nedokumentiran u FRANzineu, pogotovo kad je riječ o maturantima i njima – unatoč predrasudama – dragom Krleži
Da nema u nama ljudske svijesti o smrti, ne bi bilo ni umjetnosti
Postoji li umjetnost zbog ljudi ili ljudi postoje zbog umjetnosti? Poznato je još od samih početaka ljudske vrste da je umjetnost tu, htjeli mi to ili ne. To je zato što umjetnost ima svoju funkciju. Miroslav Krleža, književnik iz prošlog stoljeća, kaže da „sve životinje sanjaju o bogatom plijenu, i lavu je (po svojoj prilici) najmiliji simbol i idealna slika: pregrizen grkljan mlade gazele iz koje lopti krv“. Time govori kako svaka funkcija ima i svoju posljedicu. Tako je i s umjetnošću: njezina je posljedica da ne bilježi uvijek lijepe stvari.
Kada čujemo sam pojam „umjetnost“, uvijek je asocijacija nešto lijepo, na primjer padne nam na pamet lijepa ljubavna pjesma ili djelo „Poljubac“ Gustava Klimta. Umjetnost je važna, pa makar nekada bila surova i grozna, važna je. Ima odgajateljsku funkciju. I dijete će nešto nacrtati i na taj način izraziti svoje osjećaje, a osoba kojoj je crtež namijenjen (najčešće je ta osoba roditelj) sačuvat će ga kao uspomenu. Ljudi se ne boje smrti, boje se da će biti zaboravljeni. Dvadeseto stoljeće stoljeće je ratova. Posljedice svih ratova, naravno, bile su veliki broj pogubljenih i ranjenih ljudi. Svi ljudski strahovi, osjećaji, doživljaji i nadanja spasu, zabilježeni su nekim djelom. Umjetničko djelo (slika, skulptura itd.) može nam pokazati puno toga ako pažljivo gledamo. Knjiga nam može ispričati puno toga ako se koncentriramo. Na prvi pogled slika nam može biti lijepa, a na drugi pogled može nam promijeniti mišljenje. Tako i Vjenceslav Novak u romanu „Posljednji Stipančići“ prikazuje život jedne patricijske obitelji koja vrlo dobro stoji za vrijeme raznih osvajanja i političkih problema. No kako dublje ulazimo u djelo, ipak saznajemo da nije sve sjajno i bajno kako to u početku izgleda. Obitelj propada. Glavna junakinja Lucija Stipančić djevojka je koja obožava čitati, ali joj to otac brani. Vjerojatno je znao da umjetnost odgaja, da širi vidike i daje objektivnije poglede na određene situacije i na sam život. Na kraju djelo završava smrću oca, ali i Lucije i njezine majke. A nama opet ostaje djelo i ono čini umjetnost. Svatko ima svoje mišljenje, svoj pogled na život, svoj pogled na odgoj, nećemo pronaći dvije iste osobe, ali svi poznajemo umjetnost i voljeli je mi ili ne, razumijemo je ili ne, prihvaćamo je. Da je suprotno, zašto bi onda biće sanjalo ili maštalo? Sanjamo li uvijek lijepo ili postoje i noćne more? San i mašta isto su vrste umjetnosti. Vjerojatno postoji razlog zašto je umjetnost pretežito ratne tematike, isto tako i zašto je puno ljubavnih tema u poeziji, umjetnost je tu da se izrazimo, ponekad na nas djeluje i opuštajuće, u nama budi empatiju.
Ljudi su stvorili rat, ali su stvorili i umjetnost. Ona nije tu da bude ukras, tu je da preslika stvarnost. Početna svrha umjetnosti bila je da razvija osjećaj za lijepo, ali nažalost, prvobitni cilj nije u potpunosti ostvaren. Realnost pretvorena u neko umjetničko djelo danas izaziva i osjećaj za lijepo i osjećaj za ružno. „Posljednji Stipančići“ primjer su umjetnosti koja nije larpurlartizam. Ako bi tako tragičnu temu netko pokušao uljepšati, ne bi učinio ništa jer se smrtni ishod teško može uljepšati. Unatoč smrti i osjećaju za ružno, umjetnost nam je potrebna da nam pokaže put u bolji svijet, u bolje sutra gdje će naš svijet biti bez rata i mržnje. Da je umjetnost besmislena, prvi „Homo sapiensi“ ne bi ostavljali svoje otiske u spiljama.
Adela Klen, 4. c
Umjetnost – odsjaj strahovite stvarnosti
Ljudi se razlikuju, razdoblja se razlikuju, ukusi se razlikuju, ali razlikuje li se umjetnost također? Miroslav Krleža, jedan od najvećih i najistaknutijih hrvatskih pisaca, jasno stavlja crno na bijelo i iskazuje svoje mišljenje: „… a umjetnost, koju prenosi kroz ove mračne vjekove, neprekidno je i krvavo i žalosno ogledalo bitaka, rasparanih utroba, odsječenih glava i mesarskih klaonica.“
Svijet je postupno doživio promjene: krenulo je od malih otkrića, točke A, i nakon nekoliko tisuća godina došli smo do sadašnjeg tzv. modernog društva, točke B. Proces koji se odvijao između točke A i točke B bio je vrlo raznolik i pun revolucionarnih događaja. Jedno od glavnih obilježja napretka između tih točaka jest umjetnost. Isto kao i otkrića i umjetnost je napredovala… ili nije? Krleža je svakako pobornik umjetnosti, čovjek koji uživa u njoj, ali također ima jake argumente da se njena bit tijekom godina nije uopće promijenila. Kako skoro svako razdoblje književnosti govori o ratu? Odgovor na umjetnost je realnost. Umjetnost ne bi nastala sama iz sebe, nego su ljudi počeli prikazivati ono što su vidjeli i osjećali. Nažalost, većina ljudi tijekom procesa od točke A do točke B doživjela je ratove. U njima su mogli svjedočiti užasnim terorima i svoje misli o takvim događajima stavljali su na papir. No možda čak i žalosnije situacije jesu one u kojima su ljudi počinili užasne zločine mimo rata svojim bližnjima, poznanicima, pa čak i ljudima koje ne poznaju. Djelo Williama Shakespearea „Hamlet“ drama je koja izvrsno prikazuje stanje kraljevske obitelji u doba renesanse koja bi trebala na prvi pogled biti savršena, ali je sve samo ne kakva se čini. Ljubomora, osvetoljubivost i mržnja doveli su ovu obitelj plave krvi do obitelji prolivene krvi. Vlastita obitelj učinila je ubojstvo nad svojim članovima i što je najgore, nije jedina. Shakespeare je vjerojatno našao inspiraciju u realnosti tadašnjeg društva i vrlo ga vjerno opisao. Nekoliko stotina godina kasnije Krleža piše dramu „Gospoda Glembajevi“ u kojoj opisuje obiteljske smrti. Je li slučajnost što su se nakon skoro četiri stoljeća pisci iz različitih zemalja poklopili u zajedničkim temama? Na vama je da prosudite. Ali imajte na umu neke činjenice. Antika je počela s ratovima, oni su se prenosili sve do 20. st., čak i u 21. st. u većini umjetničkih djela. Ako odemo u neku galeriju na izložbu, vjerojatnost da će se naći tema smrti, poprilično je velika. Ratovi i ubojstva nikad ne prestaju. Mnogi ljudi pisanjem, slikanjem, glazbom izražavaju svoje osjećaje. Sigurno je da će ljudi puno puta pisati o sreći i blagostanju, ali sreća i blagostanje neće ih uznemiravati. Nelagodni osjećaji i strah hoće. Smrt će ih uznemiravati. A koji je bolji način, ako već ne možemo zaustaviti te nelagodne osjećaje, nego da ih stavimo na papir, platno ili notno crtovlje? Vjerojatno su se ljudi tisućama i tisućama godinama vodili time.
Ako već ne možemo pomoći drugima, pomognimo sebi, a možda ćemo time na kraju i pomoći drugima. Umjetnost se prožima različitim temama, ali smrt je jedna od najjačih i, nažalost, najaktualnijih. Koliko god bude ubojstava i ratova, ljudi će biti na gubitku, ali umjetnost na dobitku.
Tihana Mustaf, 4. c
Bunika, bršljan i djetelina s četiri lista
Kažu da sam posebna, da me ne viđaju često i upravo zbog toga lica im se ozare kada me zamijete. Naravno, sretni su zbog mojih četiriju listova, a ne zbog mene same. Vidite: takva je i umjetnost.
Ovdje na smetlištu uz staru kuću i potočić rastu i dva velika pisca: bunika i bršljan. Bunika je otrovna i neugodna mirisa, ali unatoč tome svi je smatraju mudrom. Svatko na ovom smetlištu riskirao bi život samo da prozbori nekoliko riječi s njom. Najčešće piše o pojedincima koji se suprotstavljaju „eliti“ i samim time postaju tragični junaci. Tako je i Antigona sama sebi krojila sudbinu. Znala je da ne može prijeći preko svojih moralnih principa i da su božji zakoni iznad ljudskih. Upravo tim likom, bunika prikazuje kakvi bi ljudi trebali biti. Umjetnost nije samo estetika već se iz nje mora izvući nešto dublje i dugotrajnije. Ona poručuje da činimo ono što je ispravno, a ne ono što je prihvatljivo. I baš zato umjetnost kao takva ima ovozemaljsku svrhu. Svrhu da ukaže ljudima na njihove mane i nesavršenosti. Od kojih se ne može pobjeći.
Na kućici do bunike raspršio se bršljan. Ne postoji dio koji on nije preispitao i u koji nije provirio. Kao i bunika, smatra da je umjetnost čvrsto ovdje zbog ljudi. Da se od samih početaka provlače iste teme i motivi u raznim književnim, slikarskim i glazbenim djelima. Ratovi. Ljubav. Rođenje. Slava. Svoja djela redovito ukrašava masom riječi koje „letimičnim čitanjem“ nemaju nikakav smisao. Uzet ću za primjer jednu podužu rečenicu koja me osobito fascinira sintaksom i poretkom riječi: „Ljepote traju vjekovima, i u njima odražava se kroz vjekove ljudsko i zemaljsko u nama i upravo ova tendencija tog ljudskog u nama da se nadživi i potvrdi preko groba, to je roditelj svake umjetničke zamisli.“ Zapravo, kada čitate ovu rečenicu deseti put, počinjete shvaćati njen pravi smisao. A to je da ljudi pišu kako ne bi ostali zaboravljeni. Jer svi mi umiremo, ali isto tako svi želimo ostaviti neki trag. Nešto što je bezvremensko. Što uvijek traje. Djela su zvijezde. Fascinirala su one prije nas, fasciniraju nas, a fascinirat će i one poslije nas.
Možete li zamisliti kako je jednoj djetelini s četiri lista biti rastrganom između bunike i bršljana? Pogotovo kada živi u vremenu u kojem su svi pisci na istu „foru“ i vide samo njena četiri lista. U korijenu same riječi bunika leži hrvatska riječ nesavršen kojom Sofoklo dočarava sve svoje tragične junake, a samim time upućuje i čovječanstvu jasnu poruku da možemo biti nesavršeno savršeni. S druge strane, bršljan znači vjeran. Krleža u Predgovoru Podravskim motivima Krste Hegedušića objašnjava kako su svi umjetnici, bez obzira na razdoblje u kojem stvaraju, ostali vjerni onim prvim, izvornim motivima stvaranja, to jest ostavljanju traga. Djetelina s četiri lista mnoge će odmah asocirati na sreću, upravo zbog četiriju listova koje će današnje društvo jedino i primijetiti. Njeno izvorno značenje „vedrog srca“ označava jednu tako rijetku biljku koja se ne nalazi svaki dan I poprima značenje da svaka osoba koja stvara iz duše (od srca) ima potencijala biti kao bršljan ili bunika.
Ostaje nam samo pitanje kojoj vrsti staništa će se djetelina prilagoditi, ako je prije ne uberu.
Karla Sabolek, 4. c
Što je zajedničko Homeru i Krleži
Miroslav Krleža, jedno od najvećih imena hrvatske književnosti, u djelu Predgovor Podravskim motivima Krste Hegedušića izlaže svoje razmišljanje o lijepome i umjetnosti, s tim da ujedno i reagira na neka tadašnja shvaćanja smisla i zadaće umjetnosti. Kako sam Krleža kaže, umjetnost je u svijetu prisutna od davnina i ona nije ništa drugo nego čovjekova težnja da ostavi svoj trag za buduće naraštaje.
Pogled na umjetnost tijekom vremena mijenjao se i ovisio o čitateljevoj interpretaciji, no jedna je Krležina rečenica univerzalna : „ Od altamirske spilje do svojih poznatih junaštva između Četrnaese i Osamnaeste (1914. – 1918.) čovjek je još uvijek lovac i ratnik, a umjetnost, koju prenosi kroz ove mračne vjekove, neprekidno je neprekidno je krvavo i žalosno ogledalo bitaka, rasparenih utroba, odsiječenih glava i mesarskih klaonica: od Homera do Stendhala patos gologa noža stoji u prvome planu književne i likovne historije.“ Klasična književnost upravo započinje takvim temama. Skoro svaki ep zasnovan je na povijesno-mitološkim događajima koji su obrađeni s mnogo slobode u pogledu likova, radnje i vremena. Homerovo djelo Ilijada savršeno potvrđuje ovu Krležinu rečenicu. Starogrčki ep koji prikazuje osvajanje grada Ilija, tj. Troje, temelji se na mržnji, mučenju, mrcvarenju ljudskog tijela i ubijanju. U prvi plan stavljen je rat i prikaz patnji koju on donosi. Iako se takve scene u tadašnje vrijeme nisu smjele izravno prikazivati, sva djela nastala u tom razdoblju imaju sličnu tematiku. U Ilijadi se izrazito veličaju ljudska hrabrost, pravednost i ratnički duh koji se osobito oslikava u liku Ahileja koji je ubio Hektora. No isto tako Ahilej pokazuje svoju humanost kada se smiluje nad Prijamom i predaje mu izmrcvareno tijelo mrtvog sina. Uz to što književnost prikazuje ratove, svako djelo ima svoju pouku i pokazuje kakve vrijednosti čitatelji trebaju vrednovati.
Ilijada je samo jedno od mnogih djela koje se može poistovjetiti s Krležinom rečenicom. Od davnina su umjetnici bili zaokupljeni temama ratovanja i prikaza boli, ne samo u književnosti već i u ostalim umjetnostima. I sam Krleža bio je jedan od onih koji se bavio opisivanjem ratnih stanja. Književnost nije samo prikazivanje lijepih i dobrih stvari nego je ona način prikazivanja stvarnosti, a na umjetniku je da odabere prikladan način kojim će se izraziti. Izabaci li se iz književnosti ono što je „ružno“, tada ona gubi svoju moć jer život nije samo ono lijepo. Sposobnost je i vrlina pisca da na zanimljiv način prikaže i ono ružno u društvu.
Doroteja Palčić, 4. c
„…i upravo ova tendencija tog ‘ljudskog u nama’ da se nadživi i potvrdi preko groba, to je roditelj svake žive umjetničke zamisli.“
Miroslav Krleža, Predgovor Podravskim motivima Krste Hegedušića
Umjetnik, kao bilježnik vlastite svakodnevice, na papiru, platnu ili kamenu ostavlja tragove misli, osjećaja i raspoloženja svojih suvremenika. Glas naroda, junak rječitosti ovjekovječuje vlastitom kožom proživljenu stvarnost, sprema svoje i tuđe neizgovorene riječi u zubu vremena kako nikad ne bi bile izgubljene. Težnja za vječnošću iskra je njegova umijeća, snage i želje da se okomi na smrt i dokaže da je njegov umjetnički doprinos čovječanstvu vrijedan pamćenja.
U svim krajevima svijeta, među ljudima najrazličitijih kultura i osobina, pogled na život, umjetnost i prošlost predaka ostat će jednak. Svi su oni barem u jednom trenutku svoga kratkog, srećom ispunjena života, proživjeli period tame, duhovnog tereta i rasula koji je bilo jako teško prebroditi. Petar Zoranić, velikan hrvatske književnosti, u prvom hrvatskom romanu „Planine“ pripovijeda o tamnom razdoblju hrvatske književnosti i njenu pokušaju da riječju unese vjeru i nadu u napaćen narod. U svom romanu piše o zaboravljenim ljepotama Hrvatske, slavnim planinama, poljima i rijekama na kojima su hrvatski banovi i kraljevi vodili teške bitke za dostojanstvo hrvatskog imena. Njegova želja je da ljudi postanu svjesni svoje pripadnosti i da napuste strane kulture koje su prigrlili kao vlastite zbog bogatije povijesti i većeg društvenog položaja. Borio se za očuvanje hrvatskog identiteta i osjećaja pripadnosti u vrijeme kada je naša domovina trpjela strašna osvajanja turskog naroda. Krleža kao veliki intelektualac prepoznaje i cijeni važnost umjetnosti, što jasno pokazuje u svojim djelima. Kao što su Krležini junaci neshvaćeni i izgubljeni u društvu, tako i hrvatska umjetnost traži svoje mjesto među vječnim i poznatim umjetničkim velikanima.
Umjetnost je svevremenska, vremeplov ljudskih mana i vrlina kroz koji se očituje vječna borba svjetla i tame. Od Homerovih veličanstvenih epova pa sve do Krležinih intrigantnih književnih uradaka provlače se motivi ljubomore, rata, nasljedstva, nevjere koji nikad ne izumiru. Uvijek će postojati ljudi koji će budućim naraštajima vjerno prenositi običaje i vjerovanja i postavljati nove temelje na kojima će budući umjetnici tesati svoj zanat.
Domagoj Džanko, 4. c