Rebeka Crnoja učenica je 3. b razreda opće gimnazije. Izuzetne je osobnosti: vrijedna je i odgovorna učenica koja svemu pristupa planski i organizirano i očito je da se prema vremenu odnosi kao prema nečemu što se ne rasipa. Samozatajna je, skromna na najbolji mogući način, vrlo tiha i nježna djevojka koja literaturom nadograđuje svoj ionako bogat svijet. Rebeka puno čita, zanimljivo i zrelo piše, a ugodno ju je slušati kada govori jer iz njezinih pomno oblikovanih rečenica izvire mir kojim djeluje na sugovornika. Zanimljive su Rebekine pjesme i dokaz su njezine potpune prisutnosti u svijetu u kojemu emotivno doživljava i proživljava ljudsku sudbinu.

Dubravka Šutalo-Kovačić, prof.

Prosjaci danas

Neki vlakovi i svjetla grada

Smrad posljednje stanice

Oštre kapljice kiše lome pogled

Prosjaci na uglu izlaza

Rekli su:

Kupujemo sve;

tvoje snove i najgore noćne more

cvjetove tvojeg proljeća

otopljene pahuljice

mirne note tvoje pjesme

 

Pitomi golubovi i crna pera

Zakrčen trg i šator pljesnivih knjiga

Dah vjetra kori kišobrane

Prosjaci ispred tramvaja

Rekli su:

Kupujemo sve;

mirise tvoje kose

ljubav tvojeg ljubavnika

vrijeme godina

sve mogućnosti prošlih izbora

 

Blatnjav pod i išarana sjedala

Ustajali zrak začinjen dimom cigareta

Grmljavina se igra plašljivošću djece

Prosjaci na ulici

Rekli su:

Kupujemo sve;

sreću tvojih kocka

lažljivu sudbinu karata

unutarnji nemir

nevrijeme tvojih osjećaja

 

Sva radosna sjećanja su naša

Sve uspomene prvih koraka pripadaju nama

Broj tvojih suza nije tvoj

Ljubav koju si ti uhvatila, nikada nije bila tvoja

Šareni ždralovi tvojih želja ne lete tvojim nebom

Brodica tvoje sigurnosti, u našem je moru

 

Što prodaješ?

Ono što kupujem.

 

Djevojčici u busu

Peče me stvarnost

mojih ruku koje ti nemaš

Bog ti ih nije poklonio

Ne znam zašto, samo On

to zna

Ono što je privezano uz tvoja

ramena će te samo sputavati,

bilo bi bolje kad ni toga ne bi

bilo, kad ne bi imala ta

mala ramena koja nisu dovoljno

jaka za ove probleme

 

Oprosti mi što sam nezahvalna

jer ja imam ruke, što ja

nekoga mogu zagrliti, a ti ne

Ne znam, Bog zna

možda si predodređena za nešto

posebno,

a možda si ovdje da samo

meni pokažeš koliko ja

mogu dati

 

Koliko je moj život ljepši

Od sada ću ja biti

tvoje ruke

Ja ću davati tvoje zagrljaje

Dok ćeš ti mene grijati

svojim nevinim zamišljenim

pogledom koji se ocrtao na

prozorskom staklu busa

 

Oprosti mi moje ruke

da mogu, dala bih ih tebi

čuvat ću ih zbog tebe,

za tebe

 

Klupa

 

Krošnjina sjena,

vjetar na papiru,

umorne oči.

Titranje blagog svjetla na

horizontu.

Osunčana,

prazna klupa

čeka prijatelja.

 

Mrtvačnica za snove

Usred žute ulice

stoje snovi u redu

i jedan po jedan

se bacaju kroz vrata

stvarnog svijeta

 

Kroz crnu plašljivu rupu

prolaze do izlaza na kojima

dodiruju krajeve ljudske mašte

 

A potom se bacaju u kantu

odraslosti na putu za

mrtvačnicu snova koja ih čeka

na kraju žute ulice

 

 

 

Komentari