Djecu treba motivirati da se kreativno izražavaju
Izradila: Una Bebek, 1. c
Željka Horvat-Vukelja hrvatska je književnica rođena u Sinju 25. srpnja 1952. godine. Djetinjstvo je provela u Šibeniku dok je osnovnu i srednju školu završila u Zadru. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je francuski i španjolski jezik. Jezici i pisanje pratili su je tijekom života. Osim što je predavala francuski jezik u školi, radila je i na izradi udžbenika.
Napisala je mnoge slikovnice, kratke priče, zbirke te dvadeset igrokaza. Njezina najpoznatija djela su “Hrabrica”, “Panjoglav”, “Poplava iz šalice kave” i “Slikopriče”.
Radila je kao glavna urednica “Modre laste”, časopisa za djecu, u Školskoj knjizi.
Imala sam čast upoznati gospođu Željku Horvat-Vukelja koja je napisala recenziju za moju prvu knjigu te predgovor za drugu. S obzirom na to da me se jako dojmila njezina toplina i dobrota, odlučila sam je zamoliti za intervju koji je ona s velikom radošću prihvatila.
Nadam se da ćete zahvaljujući ovom intervjuu bolje upoznati ovu iznimnu dječju spisateljicu.
Sami početci pisanja
Poštovana gospođo, posebno me zanima jeste li kao dijete voljeli čitati i koja Vam je bila omiljena knjiga?
Čim sam u prvom razredu naučila čitati, odmah me je tata upisao u gradsku knjižnicu u Zadru. Prva slikovnica koju sam posudila bila je slikovnica “Tri praščića”. Nakon toga slijedile su brojne slikovnice i knjige: “Vlak u snijegu”, “Pinocchio”, “Doktor Jojboli”, “Tonček i Točkica”, “Dječaci Pavlove ulice”, “Emil i detektivi” i “Heidi”, moja najdraža knjiga. Pročitala sam je nekoliko puta, a vraćala sam joj se i kao odrasla.
Sjećate li se kada ste prvi put osjetili da pisanje postaje Vaša strast i nešto u čemu uživate? Jeste li oduvijek znali da je to Vaš životni put?
Voljela sam pisati otkako sam naučila pisati, dakle od prvoga razreda. Išlo mi je dobro pisanje sastavaka i lektire. Prilično rano počela sam pisati ono što nije bio domaći zadatak ni ono što je “naručila” učiteljica. U šestom razredu započela sam pisati roman za djecu. Pisala sam rukom i ispunila jednu cijelu debelu bilježnicu, a onda sam se iznenada umorila i počela pisati nešto drugo. Već sam tada željela biti pisac, ali bila sam svjesna da to nije zanimanje kojim zarađuješ plaću, pa sam htjela postati ili novinarka ili učiteljica.
Možete li opisati kako je to izgledalo u samom početku kada ste tek počeli pisati?
Prvu sam pričicu napisala u drugom razredu osnovne škole. Bila je to sasvim kratka i vrlo jednostavna priča o svađi u pernici: posvađali su se olovka, gumica i šiljilo. Takvu priču može napisati gotovo svaki učenik, samo ga treba voditi. Ja sam imala dobru voditeljicu – svoju učiteljicu, a kod kuće mi je tata bio uvijek spreman dati neki literarni savjet. On sam nije se bavio pisanjem, ali je mnogo čitao i teorijski se dobro razumio u pisanje.
Inspiracija i najdraže djelo
U čemu ste najčešće pronalazili inspiraciju i kako su nastala Vaša djela?
Inspirirale su me svakidašnje teme: najprije život školskoga pribora, zatim život mojih vršnjaka. U to vrijeme malotko od nas imao je kućne ljubimce, a da smo ih imali, sigurna sam da bi oni bili moja velika inspiracija.
Zašto ste se odlučili pisati prozu, a ne poeziju? Jeste li se ikad okušali u pisanju poezije?
S obzirom na to da sam najviše voljela čitati romane, pisala sam prozu. U gimnaziji sam neko vrijeme pisala poeziju, i to lirske minijature, što je tada bilo u modi među članovima naše literarne grupe. Stihovi su bili slobodni, bez rime, ali nastojala sam da imaju neki ritam. No ta faza brzo je prošla. Poslije sam pjesme pisala samo ako su mi trebali songovi za neki igrokaz. I moram napomenuti da sam tada, u četvrtom razredu gimnazije, napisala igrokaz “Hipi-hura” koji je režirao naš profesor i koji je izvodila naša gimnazijska dramska grupa.
Koje Vam je Vaše djelo najdraže i zašto?
Drag mi je “Hrabrica” jer govori o vrlo važnom životnom pitanju – stjecanju hrabrosti. Drag mi je i Zvončić iz “Putovanja patuljka Zvončića” jer i on, prolazeći svojim putnim pustolovinama, stječe hrabrost i mudrost.
Jeste li ikada imali period u kojem niste mogli ili niste željeli pisati? Ako jeste, kako ste to uspjeli prebroditi?
Možda je bilo takvih perioda, ali tada sam se više bavila odgojem svoje djece i poslom u školi, a zatim u “Modroj lasti” pa nisam ni primjećivala da mi je inspiracija presušila. Sada, kad sam u mirovini, sigurno bih to primijetila, ali sada mi se to ne događa. Ideje samo naviru jedna iz druge, ja ih zapisujem u letu u jedan blokić koji uvijek nosim sa sobom, a onda, kad mi ideje dozore i kada uhvatim pravi trenutak za početak pisanja, sjednem i pišem. I moram ti nešto reći, draga Una, što će ti vjerojatno potvrditi mnogi kreativci: što više stvaraš, to ti uglavnom sve bolje ide, a ideje ti same od sebe dolaze. S umjetnošću je kao i sa sportom i kao i sa svakim umijećem – što ga više prakticiraš, vježbaš, treniraš, to si u tome bolji, vještiji.
Hobi i posao
Što najviše volite raditi u slobodno vrijeme? Imate li neki poseban hobi?
U slobodno vrijeme volim svirati klavir. Najčešće sviram svakog dana, pola sata ili čak sat, a onda dođe razdoblje da danima ne sjednem za klavir. Moj klavir više mi je od instrumenta. Neću pretjerati ako kažem da mi je to pouzdan prijatelj s kojim dijelim trenutke radosti i trenutke tuge.
S obzirom na to da ste dugi niz godina povezani s “Modrom lastom“, možete li ispričati neku anegdotu ili zanimljivu priču koja Vam je ostala u sjećanju iz toga razdoblja?
U naše uredništvo u Masarykovoj ulici u Zagrebu često su nam u posjet dolazile literarne i novinarske družine iz raznih škola. Tako su nam jedanput došli prijatelji iz OŠ Antuna i Stjepana Radića u Gunji. Sjedili smo s njima u našem zimskom vrtu, koji je bio usred drugoga kata, a oko tog vrta bili su prozori ureda naših urednika i dizajnera. Djeca iz Gunje odmah su me zapitala gdje je tu Lastanova soba i mogu li vidjeti Lastana. Rekla sam im istinu: Lastanova je soba jedna od ovih čiji prozori gledaju na zimski vrt; Lastan je tu negdje, možda će naići svaki čas, ali ja ne smijem reći tko je niti ga smijem pokazati. I tako, dok smo razgovarali, a moji kolege ulazili i izlazili iz svojih ureda, mali Gunjani samo su pogledavali oko sebe i gledali tko im je “sumnjiv”, tko bi mogao biti Lastan.
Kako motivirati djecu i mlade na pisanje
I dan-danas aktivno sudjelujete u mnogim dječjim literarnim natječajima. Prijavljuje li se sve više ili manje radova na natječaje? Smatrate li da su djeca dovoljno motivirana da bi se prijavljivala?
Djeca se i dalje često prijavljuju na različite stvaralačke natječaje, uglavnom uvijek pod mentorstvom svojih učiteljica. Neki voditelji znaju djecu motivirate bolje, a neki su u tome manje vješti, a ovisi i koliko su oni sami ambiciozni. Ambicija je jako važna u životu – i kod djece i kod nastavnika. No tu je najvažnija ravnoteža, osjećaj mjere. Imati u sebi ambiciju jako je korisno, ali ako je ta ambicija pretjerana ili čak bolesna, onda je bolje da je uopće nema jer čovjeka izmuči.
Smatrate li da postoji način da se današnje mlađe generacije potaknu na pisanje?
Mislim da je dobro djecu motivirati da se kreativno izražavaju. Hoće li to biti pisanje, recitiranje, snimanje filmova, gluma, pjevanje, ples, sviranje, skladanje, crtanje, robotika… to je svejedno, samo je važno da se bave nečim kreativnim ili da jednostavno imaju neki hobi koji će ih uistinu zanimati. Takva djeca osjećaju se ispunjenom i zadovoljnija su, konstruktivnija, vedrija.
I za kraj, pripremate li neko novo djelo, priču ili igrokaz?
Pripremam božićnu priču u kojoj ću povezati jedan primorski bor s adventom i pripremama da se Božić dočeka lijepo i plemenito. A i inače uvijek smišljam nešto novo, nešto što možda nikad neće biti ukoričeno, već će ostati mali pričokaz koji izvodim s učenicima na književnim susretima.
Zahvaljujem Vam na razgovoru i želim Vam puno uspjeha u daljnjem radu!