Roman „Ime ruže” najpoznatiji je roman talijanskoga književnika Umberta Eca. Umberto Eco (1932. – 2016.) talijanski je romanopisac, filozof i jezikoslovac te profesor semiotike u Bologni. „Ime ruže“ njegov je prvi roman i tiskan je prvi put 1980. godine te postaje svjetski bestseler. U romanu se isprepliću teme povijesti, filozofije, teologije i ljubavi s napetom kriminalističkom pričom. Osim misterioznog naslova, djelo je puno zagonetki poput labirinta knjižnice, misterioznih ubojstava i opširnih opisa radnji, događaja i likova. U romanu je slikovito prikazan sukob kršćanske tradicije i novovjekovnog duha, inkvizicije koja osuđuje nevine ljude, grijesi redovnika, vjerovanje u Antikrista, homoseksualne veze, tjelesni užitci, mračni srednji vijek te redovnici kao čuvari knjiga i baštine. Vrlo zanimljivo prikazana je suprotnost između raskošnog života redovnika i seljaka koji žive u neimaštini i gladi te obrazovanih i neobrazovanih ljudi.
Radnja romana odvija se u sedam dana, a svaki dan podijeljen je na doba i sate bogoslužja. Roman počinje citatom iz Biblije: „U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga – i Riječ bijaše – Bog“.
Radnja je smještena u izolirani benediktinski samostan na sjeveru Italije u srednji vijek, točnije u studeni 1327. godine. Tema je dolazak engleskog franjevca Vilima od Baskervila i njegova iskušenika, vjernog Adsona iz Melka u samostan kako bi sudjelovali u teološkoj raspravi s papinim poslanicima. Adson je mlad, neiskusan i ne zna mnogo o povijesti, znanosti ni životu. Vilim je oštrouman i poučava ga svemu. “Dobri moj Adsone”, reče učitelj, cijelim te putem učim da raspoznaješ tragove kojima nam svijet govori poput velike knjige“. Ipak, u prvom planu u samostanu nije rasprava već zagonetna umorstva redovnika. Fra Vilim i Adson poput detektiva vode istragu o ubojstvima.
Roman je pisan u prvom licu, tako da čitatelj ima osjećaj da je sam Adson. Knjiga potiče na razmišljanje, a glavna Ecova poruka je kako „Knjige ne postoji zato da bismo im vjerovali, nego da bismo ih podvrgli ispitivanju.“
Ubojstva koja se događaju vrte se oko knjižnice i zabranjenih knjiga koje izazivaju znatiželju redovnika. Biblioteka je bila jedna od najvećih u to vrijeme, a ulaz u nju bio je strogo zabranjen. Ulaz u knjižnicu bio je tajni, sa zamkama, halucinogenim travama i ogledalima, a najtraženije knjige bile su sakrivene. Knjižnica je čuvala knjige đavola, laži bezbožnika i poganskih pjesnika te zabranjenu Aristotelovu Poetiku. Redovnici iz cijelog svijeta prepisivali su knjige u skriptoriju.
Adson je zaljubljen u djevojku kojoj ne zna ime i ona je njegova jedina ovozemaljska ljubav. Na kraju romana otkriven je ubojica, knjižnica gori tri dana i tri noći i sve knjige nestaju u požaru. Fra Vilim i Adson odlaze iz samostana te Adson napušta svoju jedinu ljubav.
Nakon mnogo godina, na kraju života, Adson se vraća na mjesto izgorjelog samostana i izgovara stih po kojemu je knjiga dobila ime: „Bivša ruža ostaje kao ime, sjećamo se golog imena“, a to znači da ime nije ništa. Što nazivamo ružom, slatko bi mirisalo i s drugim imenom.
Film je ekraniziran 1986. godine sa Seanom Conneryjem u glavnoj ulozi.
Ovaj roman toliko me oduševio da sam odlučila kupiti knjigu. Preporučila bih knjigu i film koji vjerno prati radnju romana. To je razlog što sam za svoj projekt iz Informatike odlučila napraviti videouradak inspiriran romanom „Ime ruže“.
Jana Neimarević, 2. b